Svetost ljudskog života moramo dosljedno štititi

„Obitelj i pravo danas – Snaga obitelji u zajedništvu“ tema je Obiteljske škole Riječke metropolije koja se u organizaciji Odbora za obitelj Riječke metropolije od petka 14. do nedjelje 16. studenog održala u Hotelu Malin u Malinskoj. Gost predavač bio je dr. sc. Nenad Hlača s Katedre obiteljskog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Gospodine Hlača, na predavanju ste jasno naglasili da je vidljiva kriza koja je zahvatila obitelj. Koliko je nužno, ne samo s crkvenog, nego i svjetovnog stajališta govoriti o očuvanju obiteljskih vrijednosti?

Obitelj je doista temeljna stanica društvo. Dokaz je odluka Ujedinjenih naroda koji su 1993. odredili da će 15. svibnja biti Međunarodni dan obitelji naglašavajući tako tu činjenicu.  Također, upravo je završio prvi dio biskupske sinode o obitelji. Evidentno je da i svjetovne i crkvene vlasti vide da se pomak dogodio i da je nužno učiniti nešto, te da se moraju mijenjati etički i moralni standardi glede pristupa obitelji. Prevladali su individualizam i liberalizam koji potiru ideju zajedništva, solidarnosti i klasičnih obiteljskih odnosa. Stvara se privid da je pojedinac  dovoljno jak da može sam uobličiti modele vlastitog života. Danas je čak vrlo teško definirati obitelj, pa se samo polazi od funkcija  koje osobe svjesno i dobrovoljno prihvaćaju. Govorimo li o sadržajima povijesno pravnih riječnika hrvatskog jezika, možemo reći da je primjerenije inzistirati na terminu ‘porodica’, a ne ‘obitelj’. Obitelj polazi od zajedništva suživota, a porodica u riječi sadrži,  srodstvo, rod, porodiljski i porod. Stoga, termin ‘porodica’ukazuje na  ono što je vezano na prirodno  pravo i predstavlja kontinuitet vrste. U hrvatskom književnom i pravnom jeziku ona je kontinuitet srodstva kojim se život  iz jedne generacije prenosi sadašnjim životom na buduće. Tu moramo biti oprezni jer ‘u početku bijaše Riječ’, ali moramo dosljedno razmišljati o jednoj i drugoj riječi. Čini mi se da ova relativizacija, kroz priznavanje obiteljskog zajedništva i zajednički život, relativzira ono što je nama bitno – kontinuitet života u obitelji koja je najprimjerenija zajednica za stvaranje potomstva, za odgoj, za umiranje i za prenošenje modela obitelji na iduće generacije.

Uzmemo li u obzir da su katolici u Republici Hrvatskoj većina, jesu li ‘tihi’ kada je riječ o obrani obiteljskih vrijednosti?  

Ova tranzicija u Hrvatskoj predugo traje. Mislim da su sve postsocijalističke  zemlje puno ranije prebrodile te ‘dječje bolesti’. Mi nismo raščistitli s totalitarnom prošlošću. Tragično je da u toj tranziciji i oni koji su bili više lijevi i oni koji su bili više desni, nisu bili ni dovoljno lijevi ni dovoljno desni. To je tragedija hrvatskih neodgovornih političara koji ne vode računa o glasu naroda. Zbog toga je referendum, kojega je pokrenula građanska inicijativa “U ime obitelji” bitan jer je dokazala da postoji drugi sustav vrijednosti koji je negdje skriven. Zahvaljujući metodama neposredne komunikacije, nestankom censure, izravnom i jeftinom komuniciranju bez filtera, političke su elite doživjele pljusku jer se dokazalo da ipak u Hrvatskoj postoji  tiha i šutljiva većina koja prihvaća teret tranzicije, rata, poraća i krize. Ta većina postala je svjesna da može i treba artikulirati svoja stajališta. Zbog toga mislim da je ovo koristan pokazatelj buđenja demokracije u hrvatskom društvu.

Ne možemo odijeliti pobačaj, potpomognutu oplodnju i nahočad, ali o tim temama moramo govoriti obrnutim  redoslijedom, istaknuli ste na skupu u Malinskoj. Osobito ste naglasili kako se tako može pomoći u zbrinjavaju nahočadi i smanjenju abortusa.

Svetost ljudskog života moramo dosljedno štititi multidisciplinarno sagledavajući  u kojem je to društvenom segmentu najugroženiji. Pobačaj je na prvom mjestu. S druge strane, tu je neplodnost koja se pokušava liječiti. Treba naglasiti da razloge za neplodnost možemo tražiti u činjenici da se neke žene za prvo dijete odlučuju sve kasnije, a kao razloge navode ekonomsku  krize, školovanje ili karijeru. Također, nema tog društva gdje nema i neće biti nahočadi. Bolje je sačuvati ljudski život pa imati nahoče, nego ulagati ogromne svote novaca za razvoj tehnolgija kojima će se postići da dobijete živo biće koje ne potječe genetski od vas. Prema tome, brigom o nahočadi štiti se svetost ljudskog života, a  onima koji nemaju potomstva omogućava da do njega dođu. Sustavnom brigom ukinula bi se kategorija  pobačaja, ne bi bilo neželjene djece i društvo bi automatski brinulo o nahočadi smještajući tu djecu u obitelj koja to dijete želi. Na žalost, u Hrvatskoj je evidentno da su obitelji koje su prošle tu kalvariju posvajanja, svjedočili  prevelikoj arbitrarnosti. Država ne vodi računa o interesima djece iako je važno da dijete što prije bude smješteno u obitelj. Na taj način djeca su zbrinuta, ali ne institucionalno, nego u obiteljima u kojima se najbolje uči o zajedništvu i modelu obiteljskog života.

Kako komentirate prijetnje ravnateljima bolnica i liječnicima koji se pozivaju na priziv savjesti i odbijaju vršiti abortuse?

To su trauma koje smo naslijedili ne želeći se suočavati s potrebom kritičkog promišljanja naslijeđenih zakonskih tekstva. Znam da su to delikatne teme, ali očito naše političke elite nisu spremne suočavati se s tim neugodnim istinama i  očito ne raspolažu dovoljnim znanjem, niti dovoljnom argumentacijom da bi u javnosti mogli braniti svoja stajališta. Tako i ministar, koji je pomalo zatečen situacijom, čini mi se da ni ne zna koji pravni izvori i iz kojeg razdoblja uređuju  tu pravnu problematiku. Statistike koje službene pratim ukazuju da ima lažnih prikazivanja podataka u pojedinim bolnicama gdje je očito da se abortusi vrše, ali  se statistički vode u medicinskim arhivama pod drugim kategorijama. Glas savjesti kršćanske Hrvatske je preispitati  i smisliti bolji način kako tu  problematiku sagledati s multidiciplinarnog stajališta u s ciljem najboljeg interesa djeteta. Priziv savjesti u ovom slučaju je temelj. Ministar bezrazložno prijeti, a s druge strane mora pokrenuti postupak preispitivanja postojećeg zakonskog teksta i doći do primjerenijeg rješenja iza kojega će stajati sustav vrijednosti  hrvatskoga naroda. U tom slučaju ne bi bilo više prigovora savjesti nego bi se primjenjivao zakonski tekst kojega je Ustav usvojio.

Upozorili ste na ‘kupoprodajni’ odnos koji onima koji novaca imaju, omogućava sve, pa i – kupovinu djece? 

Liječenje neplodnosti kao medicinske usluge u Hrvatskoj, ne doživljava se kao tržište i usluga koja ima svoju cijenu. Danas su ona  predmet materijalnih sredstava kojima raspolažete. Onaj  koji ima novaca odlazi u Maribor, Prag, ili Graz i plaća uslugu čime cilj opravdava sredstvo. Na žalost, pravni poredak tako gubi na uvjerljivosti jer ono što vrijedi u jednoj, dopušteno je u drugoj zemlji i onaj koji ima novaca pronaći će uvijek tržište i rupu u zakonodavstvu za ostvarenje svojih želja.

Na skupu u Malinskoj upozorili ste da suvremeni svijet, sa svojim pogledom na obiteljske vrijednosti, srlja u propast. Govoreći o zakonodavstvu, štite li naši zakoni ljudski život?

Hrvatsko zakonodavstvo i pravni sustav su u neprestanom radu, kao  da su neprekidni  ‘radovi na cesti’. Postali smo pravna država, a prečesto mijenjamo zakonske tekstove i nemamo kvalitetnu sudsku praksu. Donijeti zakon i objaviti ga u Narodnim novinama, ne znači ništa. Smisao zakonu daje dugotrajna, dosljednja i kvalitetna praksa kojom se gradi pravna sigurnost. Najlakše je sakupiti nekakve fraze i reći ‘imamo novo zakonodavstvo’, ‘imamo nova ljudska prava’, ali treba pričekati 5-10 godina primjene tog zakona  i vidjeti jesu li ta prava zaživjela, jesu li građani zadovoljni, koliko postupci traju i je li se  doista i kakav pomak ostvario u odnosu na vrijeme prije donošenja tih zakona. Na žalost, u Hrvatskoj svaka vlada misli da može i da je samo ona pozvana donositi neki zakon. Neprestano smo u diskontuitetu koja nas udaljava od pravne sigurnosti. Primjena prava je kreativni postupak, predmeti su slični ali opet različiti i tek kroz primjere možete vidjeti je li ideja zakonodavca  u praksi zaživjela ili nije. Na žalost, ne možemo niti doći do povratnih informacija jer smo u neprekidnom kaosu. Kao primjer, donošenje novog Obiteljskog zakona i problema koji su se pojavili, potvrđuje da smo na kaos odgovorili kaosom i da nitko ne vidi kako će i hoće li biti bolje s novim zakonskim tekstom u praksi ili onim što smo do sada imali. U vrlo neizvjesnoj smo situaciji koja ne doprinosi pravnoj sigurnosti.

Ured za obitelj Riječke nadbskupije, ispred organizatora Obiteljske škole,  pozvao Vas je da održite predavanje obiteljima Riječke metropolije. U kojoj mjeri je važna suradnja crkvenih i svjetovnih institucija, u ovom slučaju Riječke nadbiskupije i Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci?

Izuzetno je važno. Crkva shvaća važnost obitelji i obiteljskih odnosa kao i  obiteljskog prava s kojim se žele ti odnosi urediti. Od 1994. godine surađujem s Riječkom nadbiskupijom, ali i s još nekim hrvatskim biskupijama s kojima vrlo kreativno razmjenjujem mišljenja. Sjećam se, kada je kardinal Bozanić postao zagrebački nadbiskup, pozvao sam ga da studentima održi predavanje o ugovorima koje je  tada, ispred Republike Hrvatske, sklapao sa Svetom Stolicom. Rado se odazvao pozivu. Rezultat je to dobre suradnje koja je bitna i za nas  s polja znanosti i za Crkvu koja vodi računa o obitelji, obiteljskim odnosima i obiteljskom pravu.