Polnoćka u katedrali sv. Vida
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

24. prosinca 2014.

Draga braćo i sestre!

1.     Svojem prognanom i porobljenom narodu prorok Izaija dovikuje: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“

Ta riječ, davno izgovorena jednom drugom narodu, upućena je noćas nama i svim pripadnicima našeg naroda, kao i svim narodima koji vape za mirom i oslobođenjem, za srećom i blagostanjem. Okupili smo se u ovoj svetoj noći da čujemo tu proročku riječ o Svjetlu koje može pobijediti svaku tamu. To čudesno, božansko Svjetlo je Isus Krist. Njegovo rođenje prodor je u svijet zamračen grijehom onog prvotnog svjetla kojim je Bog kod stvaranja raspršio tamu ništavila. Poslušajmo prve riječi iz Svetog pisma: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanima i duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ i bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame“ (Post 1, 1-2). Nakon što je čovjek otpao od Boga, njime, ali i cijelom zemljom i svim stvorenjem ovladala je ponovno pustoš i praznina prvotne  tame i njezina ništavila. Božjem djelu zaprijetila je propast. Ali, Bog koji je svemoćan i milosrdan, to nije dopustio.

2.     Svjetlost o kojoj govori prorok Izaija jest upravo svjetlost novog stvaranja. Kao što je na početku svojom Riječi sve stvorio („Bog reče i bi“), tako Bog sada po svojoj Riječi, po svome jedinorođenom Sinu, koji se rodio kao čovjek, sve spašava i obnavlja. Sv. Pavao o tome kaže: „Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi“ (Tit 2, 11). Budući da je milosrdan, budući da ljubi svoje stvorenje iako se ono od njega odmetnulo, Bog ga spašava šaljući u svijet svoga Sina. Boga ni na stvaranje ni na spašavanje nije moglo ništa prisiliti. I jedno i drugo plod je njegove čiste ljubavi, dobrote koja se sama od sebe razdaje. To je izvor radosti o kojoj nam večeras govori prorok Izaija, duboke i neopisive radosti kojoj su svjetovne radosti samo blijeda slika. Iskusivši sam ljepotu te radosti, Izaija poziva na nju svoj narod, slično kao što će sv. Pavao kasnije pozivati kršćane u Filipima: „Braćo moja, radujte se u Gospodinu. Radujte se u Gospodinu uvijek. Ponavljam: radujte se!“ (Fli 3, 1 i 4, 4).

3.     Može opravdano netko odgovoriti: Lako je to reći. Ali, kako se radovati u bolesti, ili kad djeca krenu stranputicom, ili kada se brak raspada? Kako se radovati i Bogu hvale pjevati dok si bez posla i bez najpotrebnijeg za život? Netko drugi možda će pitati: Kako se mogu radovati kad mi savjest ne da mira, kad mi grijeh dušu pritišće, kad sam sâm i nikog nije briga za mene? Treći će možda prigovoriti: Odakle vam uopće hrabrost da u svijetu u kojem živimo, u zemlji u kojoj živimo i iz koje bježi tko može, govorite o radosti i o svjetlu?

Da, braćo i sestre, mnogo je razloga da budemo žalosni, nespokojni, tjeskobni, sumnjičavi prema svima koji propovijedaju radost i nadu, mnogo je razloga da vjerujemo kako nema svjetla koje može pobijediti tamu u nama i oko nas. Možda su tako osjećali i razmišljali i siromašni betlehemski pastiri dok su, drhteći od studeni, bdjeli uz svoja skromna stada. Znali su oni da postoje proročki navještaji o Mesiji koji će doći i spasiti Izraela. Vjerojatno su se katkad između sebe pitali: Hoće li uopće doći ili je sve to samo lijepa bajka? Možda su upravo tako razglabali kad su usred noći odjednom čuli nebeskog glasnika i riječi: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.“ Sigurno su se, zbunjeni i prestrašeni, pitali što bi to moglo značiti. Neki su možda govorili da je to priviđenje prouzročeno silnom željom za oslobođenjem iz bijednog stanja u kojem su se nalazili; drugi su vjerojatno počeli raspravljati o proročkim navještajima prema kojima je Mesija trebao doći u slavi i moći, a ne kao malo neugledno dijete rođeno u bijednoj nastambi za domaće životinje. A treći su prekinuli tu raspravu predloživši da pođu na lice mjesta provjeriti što su čuli od tajanstvenog glasnika. Rekoše stoga jedni drugima: „Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.“ Tako doista učiniše te, kako bilježi sveti pisac, ondje „pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama.“

4.   Draga braćo i sestre, kad je Filip, jedan od prvih Isusovih učenika, rekao svome prijatelju Natanaelu da su našli Mesiju, koji se zove Isus i potječe iz Nazareta, Natanael nije u to htio vjerovati, jer ga je smetalo to što Isus dolazi iz Nazareta. Na to ga je Filip pozvao: „Dođi i vidi!“ (Iv 1, 45-46). Isto nam poručujući betlehemski pastiri: „Dođite i vidite!“ To znači da bi se našlo tražene odgovore i otkrilo Svjetlo koje je jače od naše tame, treba,u doslovnom smislu riječi, nekamo poći, treba reći: „Idem!“ ili, kao pastiri: „Hajdemo!“ Nije dosta samo raspravljati, ispitivati, umovati, biti na nekakvom nutarnjem putovanju, a ne micati se s mjesta. Treba i fizički krenuti. Pitanje je samo: Kamo? Odgovor je: U Crkvu, u kršćansku zajednicu, u svoju župu. Živog Isusa može se naći i sresti samo unutar kršćanske zajednice, a to je Crkva. Dođeš li i uključiš li se u sveto slavlje, u molitvu i pjesmu, u život i poslanje svoje župne zajednice, zasjat će ti, prije ili kasnije, Krist. Živa kršćanska zajednica, to je Betlehem u kojem možemo danas, uz iskreno nutarnje traženje i molitvu za dar vjere, susresti Onoga kojeg su pastiri prije više od dvije tisuće godina u ovoj istoj noći otkrili betlehemskim jaslicama. Zato: dođite i vidite! Amen. 

 

Skip to content