Obitelj je oduvijek bila glavna čuvarica i prva odgojiteljica vjere

„Moramo biti spremni darovati se za izgradnju boljeg društva!“, rekao je vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić predvodeći u nedjelju, 21. rujna svečano misno slavlje u crkvi sv. Mateja na Viškovu u povodu proslave zaštitnika ove župe u kojoj živi veliki broj vjernika koji su podrijetlom iz Bosne i Hercegovine.  Tim povodom razgovarali smo s kardinalom Puljićem o položaju katolika u BiH, ali i angažiranosti vjernika u društvenom i političkom životu.

Uzoriti kardinale, veliki broj prognanih i izbjeglih katolika iz BiH svoj drugi dom pronašli su na području župe sv. Mateja na Viškovu.  S mnogima ste se susreli i razgovarali.  

To je i motivacija zašto sam se odazvao pozivu župnika, mons. Ivana Nikolića i došao na Viškovo. Osim toga, mons. Nikolić je također iz BiH, iz Rame i nekada je bio moj učenik kada sam bio odgojitelj za svećenike. Prihvatio sam poziv i da ohrabrim ljude u vjeri, da ne zaborave svoje korijene i na neki način da ovdje svjedoče vjeru koju su ponijeli iz svoga gnijezda. Vrijedno je bilo sačuvati vjeru kroz stoljeća, a nakon posljednjeg rata tu vjeru donijeti ovdje, svjedočiti i živjeti s drugim žiteljima koji žive na ovim prostorima.

Kako komentirate činjenicu da Hrvati iz BiH, unatoč velikim progonima nikada nisu zatajili svoju vjeru?

To je dar, ali važno je istaknuti da je obitelj oduvijek bila glavna čuvarica i prva odgojiteljica vjere. Ljudi su shvatili da za ono što je najvrijednije,se vrijedi i žrtvovati.  Također, veliku ulogu u očuvanju vjere imali su svećenici, a franjevci osobito za vrijeme turskih osvajanja koji su itekako bili uz narod hrabreći ga u toj vjeri. Obitelji i svećenici pomogli su ljudima da izdrže, ustraju i vjerni ostanu.

Svojevremeno ste bili župnik u župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Ljubiji, župi koja je danas u Republici Srpskoj i iz koje je veliki broj katolika prognano, izbjeglo ali na žalost i veliki broj ubijeno. Kakva je danas situacija u Republici Srpskoj i postoje li osigurani uvjeti za povratak?

Moramo biti realni i reći kako se veći povratak teško može ostvariti jer nema dobre volje političkih i lokalnih vlasti, niti međunarodne zajednice, a niti hrvatskih čelnika. Ta tri faktora su ona koja ne podupiru povratak. Međutim, ljude treba hrabriti da čuvaju svoja ognjišta, da ih ne prodaju, da rado navrate u kraj iz kojega su nikli, gdje su stasali, da čuvaju grobove svojih predaka, a vjerujem jednog dana će se otvoriti perspektiva i za povratkom.  Sve su to krajevi koji su pomalo opustošeni, ali ima ljudi koji su tamo opstali, koji žele ostati i uvijek se raduju kada im dođu njihovi prijatelji i rodbina. Oni često tamo dolaze na svečanosti i blagdane.

Banjalučki biskup Franjo Komarica nedavno se susreo s predstavnicima međunarodne zajednice. Jeste li upoznati s temama sastanka?

Biskup Komarica redovno s njima razgovara i uvijek ističe teme prava na svoj zavičaj, prava na povratak i opstanak. No, međunarodna zajednica je pomalo sukrivac zašto se nije dogodio povratak u Republiku Srpsku koju su oni, ne samo stvorili, nego i ozakonili etničko čišćenje.Oni su glavni sukrivci za trenutnu situaciju, a vlast u Republici Srpskoj itekako sve čine kako bi se sve manje ljudi vratilo.

Pred građanima Bosne i Hercegovine su izbori. Mogu li utjecati na položaj Hrvata, katolika u BiH?

Sve ovisi o nama. Ako mi iziđemo na izbore i izaberemo ljude koji će se odgovorno zauzimati za naš opstanak, može se promijeniti puno toga . U protivnom, ako izostanemo s tih izbora, onda smo sukrivci nestanka katolika s teritorija BiH.

O tom nestanku katolika govorili ste i na misi na Viškovu istaknuvši kako moramo moliti za ‘zdravu pamet’, ali i upozorili da se ponašamo kao da Isus nije među nama?

Mi ugrađujemo sebe, svoje uvjerenje i svoj život u javno društvo. Na žalost, katolici su često kukavice koje  puštaju drugima da često budu glasniji i agresivniji u javnosti. Ne smijemo se bojati zastupati svoje stavove. Ne treba ići protiv ikoga, nego zastupati svoja uvjerenja i ugraditi ih u javni život.

Znači li to da vjernik mora biti i politički angažiran?

Mora, jer i on je čovjek društva.  Vjernik treba utkati sebe u to društvo u smislu poštenog organiziranja života u društvu.

U Zagrebu je nedavno osnovana Udruga Briševljana. Jedan od zadataka im je obnavljanje groblja na Briševu i obilježavanje mjesta stradanja katolika tog kraja. Kakvu biste poruku uputili ljudima koji su prognani, ne samo iz tog kraja, nego iz cijele BiH, a danas žive u Rijeci? Na koji način pomoći onima koji su ostali u BiH?

Mi možemo postići samo ako smo udruženi i zato podržavam svako udruživanje koje je pozitivno našem opstanak i čuvanje našeg identiteta u Bosni i Hercegovini, kao  i utjecanja u javni i politički život. Tu se ne smijemo umoriti. Koliko god je velika kriza i u narodu se očituje bezvoljnost, mi se ne smijemo umoriti. Trebamo uporni biti jer samo tako možemo očuvati naš opstanak.

Uskoro ste opet u Riječkoj nadbiskupiji, točnije u župi sv. Mihovila arkanđela u Jelenju?

I jelenjski župnik vlč. Ivan Milardović  je bio moj učenik i rado sam prihvatio njegov poziv. Na ovaj način čuvam dragu vezu sa svojim učenicima, ali i prilika je to za ohrabriti ljude u opstojnosti svojih korijena.