Misa posvete ulja u katedrali sv. Vida
Kategorija:
Vijesti

Riječki nadbiskup Ivan Devčić predvodio je u srijedu, 16. travnja u katedrali sv. Vida  Misu posvete ulja tijekom koje su svećenici obnovili svoja svećenička zvanja i zahvalili za dar svećeništva.

Govoreći o dva tipa svećeništva, onom koje se naziva ‘kraljevsko’ ili opće, a prima se krštenjem, te drugom koje se prima u sakramentu sv. reda nadbiskup je istaknuo da se za one koje Gospodin poziva kaže da su uzeti iz naroda i postavljeni za narod. Isus je u Dvorani posljednje večere, prije nego će poći u muku i smrt, Crkvi dao dva velika otajstva: otajstvo svoga tijela i krvi i otajstvo svetog svećeničkog reda, rekao je nadbiskup. „Po prvom otajstvu Crkva se neprestano rađa i obnavlja, a po drugom tj. sakramentu svetog reda i službenicima koji su po njemu postali dionici Kristova svećeništva, Kristova spasiteljska nazočnost uvijek i na svakom mjestu se ostvaruje.“

Osvrčući se na današnje čitanje iz Knjige proroka Izaije: ‘Duh Gospodinji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima…’ (Iz 61, 1 slj.) naglasio je da su svećenici primili pomazanje Duha Svetoga i time poslanje biti blagovjesnicima, donositeljima Radosne vijesti siromasima svih vrsta, kako onima u duhovnom smislu, tako i onima koji žive na periferijama ljudskog društva. „Naviještanje blage, dobre, radosne vijesti, vijesti da Bog ljubi svakog čovjeka i da svakoga želi spasiti po Isusu Kristu pripada samoj biti svećeničke službe i svećeničkog poslanja.“ Na to upozoravaju i hrvatski biskupi u svojim smjernicama pod nazivom „Na svetost pozvani“, rekao je nadbiskup navodeći tekst u kojemu stoji da ‘…riječ Božja nema samo ulogu početnog poticaja u buđenju vjere i oblikovanju vjerničke zajednice, nego je sastavni i trajni dio svakog sakramentalnog slavlja i cjelokupnog života Crkve.  Sveukupni život i djelovanje Crkve događa se u svjetlu i po snazi riječi Božje, kojom sam Krist posvećuje svoju Crkvu i nastanjuje se u njoj. Zato ju treba s velikim strahopoštovanjem naviještati i slušati.’ (br. 16)

Nadbiskup je u nastavku govorio o važnosti propovijedi koja mora biti služba svećenika, a ne laika ili pripravnika za svećeništvo. “Prema liturgijskoj normi, propovijed mora držati predsjedatelj euharistijskog slavlja koji ju može povjeriti đakonu ili svećeniku koji ne koncelebrira, a u iznimnom slučaju i drugom svetom službeniku koji ne koncelebrira pod uvjetom da ovaj ne ode odmah nakon što održi propovijed (usp. Ordo lectionum Missae, 21. I. 1981., br. 68, i Principi e norme per l’uso del messale romano, što ih je izdala Kongregacija za bogoštovlje, 20. IV. 2000., br. 66).“ 

U nastavku je naglasio da propovijed ne smije biti nikakva rasprava o socijalnim, političkim ili kulturnim temama, niti obrana osoba ili crkvenih institucija, niti moralistička egzortacija ili pohvala nekoj osobi, razračunavanje s protivnicima vjere, sustavno izlaganje istina vjere i slično. „Propovijed je dio bogoslužja koje je djelo Krista i Crkve i po tome se ona razlikuje od svih drugih govora. Cilj je propovijedi pomoći slušateljima uspostaviti osobni kontakt s Kristom prisutnim u ‚lomljenju Riječi‘ i u ‚lomljenju kruha‘.“ Apostrofirajući papu Franju nadbiskup je nastavio da ‚propovijednik mora svojim slušateljima pomoći da osjete da se to Gospodinu sviđa‘. (RE, 141) Nadbiskup je ukazao i na važnost pripreme propovijedi u vidu studija, molitve, razmišljanja i pastoralne kreativnosti podsjećajući na riječi pape Franje koji ističe da ta priprema mora biti ispred svih drugih obaveza. „Propovijednik koji ne obavlja tu pripremu nije ‚duhovan‘, nepošten je i neodgovoran prema darovima koje je primio.“ (RE 145) Dobra priprema obuhvaća uspostavljanje osobnog odnosa s Božjom riječi, istaknuo je nadbiskup dodajući kako je u toj pripremi treba osluškivati narod. „To je potrebno i zbog toga što on u homiliji služi kao sredstvo pomoću kojega narod izražava pred Bogom svoje osjećaje i potrebe, a Bog narodu svoju vjernost, utjehu i pouku.“ Zaključujući propovijed istaknuo je da riječ Božja do liturgijske zajednice dolazi samo po ljudima koji su je čuli i iskusili, tj. koji su Boga osobno upoznali. „To znači da kod propovijedanja Božje riječi nisu odlučujuće riječi kojima i način na koji ćemo ju izreći, nego naše svjedočanstvo. Kako bi riječ koju izgovaramo promijenila svijet, mora najprije promijeniti nas koji ju izgovaramo. Ako usta ne izgovaraju ono što je u srcu, poruka se uguši.”, zaključio je nadbiskup Devčić. 

Skip to content