Medicinska i socijalna dimenzija palijativne skrbi

Riječki hospicij „Marija Kozulić“ ugostio je 14. lipnja djelatnike i volontere Slovenskog društva Hospic, ustanove koja u Sloveniji provodi palijativnu skrb. Predvođeni ravnateljicom Tatjanom Fink, u Rijeku je došlo tridesetak djelatnika i volontera, kako bi u susretu s osobljem riječkog hospicija izmijenili iskustva i pomogli jedni drugima podignuti kvalitetu brige za korisnike. „Želimo govoriti o novim izazovima, da zajedno promislimo u kojem smjeru i kako razvijati našu djelatnost“, rekla je Fink.

Ravnateljica riječkog hospicija s. Daniela Orbanić podsjetila je da je upravo iskustvo koje je stekla promatrajući rad kolega u Sloveniji bilo ključno pri osnivanju prvog samostalnog hospicija u Hrvatskog prije godinu i po dana. „Kada je započeo projekt osnivanja hospicija u Rijeci prva iskustva sam stekla u ovoj ustanovi u Sloveniji. Na tome im zahvaljujem jer su svojim savjetima uvelike pomogli da riječki hospicij izgleda ovako“, rekla je s. Daniela.

Glavna medicinska sestra Larisa Miletić podsjetila je na rad riječkog hospicija u proteklih godinu i po dana. Do sada je primljeno 223 korisnika, a kapacitet od 14 kreveta uglavnom je popunjen. Istaknula je kako je u brizi za umiruće nužan holistički pristup pacijentu koji vodi brigu o tjelesnom, ali i duhovnom stanju. Podsjetila je na neke dirljive primjere pozitivnog stanja duha među dosadašnjim korisnicima. Nedavno je u hospiciju održano vjenčanje, bračni par koji je bio civilno vjenčan primio je i sakramentalni obred ženidbe. Podsjetila je da je boravak u hospiciju za korisnike besplatan. Nakon prvih nekoliko mjeseci rada kada ga je financirala Riječka nadbiskupija, hospicij je ušao u sustav Zavoda za zdravstveno osiguranje koji sada pokriva veći dio troškova.

Za razliku od riječkog hospicija, koji je zdravstvena ustanova, onaj u Sloveniji djeluje kao socijalna ustanova. To ima svoje prednosti, objasnila je Fink, jer umiranje je proces koji nadilazi samu medicinsku skrb. „Naravno potrebno je oboje, i stručna medicinska pomoć, ublažavanje boli, ali i socijalna dimenzija, bliskost i suosjećanje. Susret s čovjekom je važniji od ublažavanja boli.“ Nedostatci slovenskog modela su sustav financiranja i zakonski okvir djelovanja koji u Sloveniji još nije definiran. Slovenija ima jedan stacionar u Ljubljani koji je započeo s radom prije 4 godine, ali Slovensko društvo Hospic djeluje u još 7 podružnica koje nemaju ustanovu u kojoj primaju pacijente nego ih njeguju u njihovim domovima. Veliki dio posla obavljaju volonteri koji su na susretu i sami posvjedočili svoja iskustva, motivacije i koliko ih rad u palijativnoj skrbi obogaćuje i izgrađuje kao ljude.

Ljubav i suosjećanje, uz medicinsku pomoć, osnova su djelovanja hospicija, složili su se sudionici. Iako su riječki i slovenski hospicij različito ustrojeni, jedan kao medicinska ustanova, drugi kao socijalna, oboje u svom radu imaju mnogo zajedničkog i moraju objediniti socijalnu i medicinsku skrb.