Misa za početak akademske godine

Katedrala sv. Vida, 5. studenog 2014.

(Post 12, 1-9; Lk 5, 1-10)

Poštovana akademska zajednico!

1.     Akademska godina koja je počela nekima je od vas prva, a nekima druga, treća ili možda godina u kojoj ćete okončati svoj studij. Isto vrijedi i za profesore, neki možda počinju kao asistenti, iza nekih je već „duga trka“, a neki će je možda upravo ove godine završiti.

Kao obično, bit će to godina u kojoj ćete predavati i slušati predavanja, pohađati i izvoditi seminare i vježbe, pisati radove, polagati kolokvije i ispite i da ne nabrajam dalje. A i kad završe, nekima se može činiti, ako ne mogu naći posao, da je sav trud bio uzaludan. Tako nam se uvijek može dogoditi ono što su doživjeli Šimun Petar i njegovi drugovi ribari, naime, da su im nakon cjelonoćnog ribolova mreže bile prazne. To znači da su uspjeh i neuspjeh sastavnice ljudskog života. Zbog toga se s jednim i drugim moramo znati ispravno nositi jer se, u protivnom, podjednako loše mogu odraziti na naš daljnji život. Uspjeh nas može uspavati, opasnost koju je narodna mudrost opisala kao „spavanje na lovorikama“. A neuspjeh nas može obeshrabriti, učiniti malodušnima, nesigurnima i nepoduzetnima. A kakva je razlika između „spavanja na lovorikama“ uspješnoga i nepoduzetnosti neuspješnoga? Ne zaustavljaju li se podjednako i jedan i drugi na putu svog životnog rasta i razvoja? Ne zakapaju li jedan i drugi svoje talente? Promotrimo pozornije što nam o tome kaže Božja riječ što smo je netom čuli.

2.     Razočaranost neuspjehom, tako možemo opisati duševno stanje Šimuna Petra i njegovih drugova nakon bezuspješnog noćnog ribolova. O tome smo slušali u evanđeoskom tekstu. Vjerojatno su se češće vraćali praznih mreža iz ribolova, što ih je činilo sve malodušnijima i zabrinutijima za svoju egzistenciju. Čini se da ih je Isus baš u takvom stanju zatekao. I što je učinio? Najprije je uzeo Petrovu praznu lađu kako bi iz nje poučavao mnoštvo. Nije li i ta prazna lađa simbol neuspjeha? A Isus je uzima kako bi iz nje progovorio o uspjehu, o punini i smislu. Kao da nam želi reći neka neuspjeh i praznina koju nosi sa sobom bude poticajem za novi pokušaj i za novi iskorak. U raznim prilikama Isus je kao polazište svoga naučavanja uzimao ljudske neuspjehe želeći tako pokazati kako se i na njima može učiti i prihvaćati ih za nove pokušaje, za nova isplovljavanja i ribolove. Tako je shvaćao i križ pozivajući ljude da ga uzmu i otkriju kako se po njemu može uskrsnuti na novi život. U tom je smislu rekao i Petru i njegovim drugovima: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov!“ Petar i drugovi bili su zaprepašteni tim zahtjevom, a zatim i obilnim ulovom. Najprije ih je zbunila Isusova zapovijed da u pol bijela dana izvezu na pučinu radi ribolova, a zatim obilan ulov u doba kada to ne čini nitko tko se tim zanatom bavi.    

No Isus ne priznaje takvu logiku nego zahtijeva neka isplove i bace mreže iako nije vrijeme za to. Za njega prethodni neuspjesi i nepogodno vrijeme ne mogu biti izgovorom da se ne pokuša ponovno. A da je u pravu i da ima smisla poslušati njegovu riječ, dokaz su pune mreže.

To čudo otvara Petru oči i on vidi da je Isus Gospodin, tj. Bog. Ujedno vidi još nešto, naime svoju grešnost, grešnost malodušnosti zbog neuspjela ribolova prethodne noći. U jednom trenutku spoznaje da na Isusovu riječ uvijek valja iznova krenuti u lov, bilo da se radi o hvatanju ribe ili o pridobivanju ljudi za Isusa jer s njime je svakome uspjeh zajamčen. Poslije ovog čudesnog iskustva Petra i njegove drugove više ništa nije moglo obeshrabriti ili zastrašiti, čak ni smrt. Povjerovavši Isusovoj riječi, oni su postali drugi ljudi.

Braćo i sestre, dragi prijatelji, zapitajmo se je li to moguće i nama, meni i tebi, svakome od nas? Imamo li mi pravo, nakon što smo ovo čuli, posustati zbog eventualnih neuspjeha, npr. na ispitima? Smijemo li se pokolebati i dati se zarobiti malodušnošću? Ili će nam eventualna razočaranja i neuspjesi biti poticajem da s još većom odlučnošću i vjerom u uspjeh krenemo naprijed?

3.     Ova zgoda s ribolovom nalazi se i u Evanđelju sv. Ivana (usp. Iv 21, 1-14) ali s drukčijom poantom. Prije svega, sv. Ivan scenu čudesnog ribolova smješta u poslijeuskrsno vrijeme, dok je kod Luke isti događaj smješten na početku Isusova javnog djelovanja. Ali i u jednom i u drugom slučaju radi se o neuspjelom ribolovu, iako su se učenici cijelu noć trudili. No dok Isus u Lukinu evanđelju samo zahtijeva da po danu isplove i ponove ribolov, kod Ivana on savjetuje još nešto: naime da ponovo bace mrežu, ali na drugu stranu. „Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete“, kaže im on (Iv 21, 6). Nakon što su to učinili, oni mrežu više „ne mogoše izvući od mnoštva ribe“ (Iv 21, 6). Kod svega toga upada nam posebno u oči jedan detalj, naime Isusova zapovijed da bace mreže na desnu, tj. drugu stranu. Očito su prije lovili na lijevoj strani lađe, ali bez uspjeha, stoga im Učitelj savjetuje neka to ponove, ali sada na desnoj strani. Što ovaj detalj znači, ako ne poziv da na novi, odnosno drukčiji način pokušaju doći do rješenja problema. U tom smislu Isus svoje prve učenike, ali i nas danas, kao i ljude u svakom vremenu, potiče i poziva neka se ne boje tražiti nove metode i putove kako bi došli do željenih rješenja. Ako na jedan način ne postižemo željeni rezultat, valja pokušati na neki drugi, i tako sve dok ne dođemo do cilja. To znači da Isus od čovjeka zahtijeva kreativnost, stvaralaštvo, a ne neinventivnost prema onoj narodnoj: „Pleti kotac kao otac!“ Ne čudi stoga što se upravo zapadna kultura, inspirirana evanđeljem i kršćanskom vjerom koja je na njemu utemeljena, u dosadašnjoj povijesti pokazala kao najkreativnija i zbog toga i najplodonosnija kad je riječ o novim otkrićima i dostignućima. U temelju biblijske vjere stoji da je Bog stvorio svijet, ali ne do kraja, jer je želio da i čovjek, kojega je stvorio na svoju sliku, bude stvaratelj i dovršitelj njegova božanskog djela.

4.     Vratimo se sada, braćo i sestre, čitanju o Abrahamu i o poruci koja je u njemu sadržana. Vidjet ćemo kako ona, iako je stara više tisuća godina, ni danas nimalo ne gubi na aktualnosti. Abraham, kojega se smatra prvim vjernikom i ocem triju jednobožačkih religija, potječe iz Ura Kaldejskoga. To je područje gdje je rođena svjetska civilizacija, gdje su stvoreni prvi društveni zakoni u povijesti, kao i sudovi i parlamenti, i gdje je agrikultura dosegla do tada neviđeni stupanj razvoja. Abraham je osjetio prednosti, ali i opasnosti takvih uspjeha. Čuo je glas koji mu je govorio: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga, u krajeve koje ću ti pokazati“ (Post 12, 1). Shvatio je da je to bio Bog koji ga je zvao. Abraham je učinio kako mu je Bog zapovjedio i raskošnu i zamamnu civilizaciju zamijenio putem u nepoznato. Napustio je civilizirani grad i udobnost kuće kako bi odsad živio u pustinji pod šatorom, ali slobodan. Sveti pisac kaže: „Od postaje do postaje Abraham se pomicao prema Negebu“ (Post 12, 9), tj. prema pustinji na jugu Palestine. To fizičko kretanje odražavalo je nutarnji nemir i dinamiku njegova duha. Neprestano u pokretu, na putu prema nekoj novoj zemlji u koju ga Bog poziva. U duhovnom smislu ta je zemlja sloboda, nutarnja sloboda od svega što čovjeka može zarobiti i otuđiti od sebe, od Boga i drugoga čovjeka. A u ono vrijeme, kao i danas, opasnost za slobodu dolazila je prije svega od uspjeha i dostignuća civilizacije, koji opčinjuju čovjeka i nameću mu se kao cilj i smisao njegova života. Abraham je shvatio da se tako može izgubiti sloboda, ugasiti stvaralački žar i da se mogu suziti obzori duha. Drugim riječima, shvatio je da u civilizaciji može imati sve, ali i izgubiti sebe.

I nama, današnjim ljudima, koji smo u opasnosti da postanemo robovima civilizacije, Bog upućuje isti poziv kao Abrahamu: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja u kojem si se udomio u krajeve koje ću ti pokazati.“ Abraham je poslušao i postao „homo viator“, čovjek putnik, putnik vjere, putnik nade, putnik slobode, tražitelj višeg smisla. Na sličan način mnogi, posebno mladi, i u naše vrijeme čuju i slijede isti glas. Sjetimo se npr. troje mladih iz naše sredine koji su ovoga ljeta sve ostavili kako bi mogli slijediti Božji poziv da idu u „drugu zemlju“, što znači ne neku drugu državu, bogatiju i perspektivniju, nego u drukčiji život. A mi, imamo li mi snage pridružiti se Abrahamu i poći s njime na beskrajno putovanje „od postaje do postaje“ ili smo ovo što nam današnji svijet pruža prihvatili kao svoju prvu i posljednju postaju? Ne zaboravimo, uspjesi i neuspjesi mogu nas podjednako zarobiti, podjednako sputati, podjednako nam oduzeti stvaralački polet i ubiti u nama volju za traženje višeg smisla života, života dostojnijeg čovjeka. Taj nam život, kao i Abrahamu, Bog neprestano po Isusu Kristu nudi. Zbog toga neka vam ova akademska godina bude ne samo vrijeme predavanja i učenja, ponavljanja i novih eksperimentiranja nego i abrahamovske borbe za očuvanje istinske slobode duha i time ljudskog dostojanstva u svijetu koji nam sve to najvrednije svojim zamamnostima i lažnim obećanjima hoće oduzeti. Amen.