Izvanredni pričestitelji u evangelizacijskom poslanju Crkve

Redoviti godišnji susret izvanrednih pričestitelja održan je 13. prosinca u Nadbiskupskom domu. Okupio je redovnice, franjevačke novake s Trsata te vjernike laike iz dijela župnih zajednica Riječke nadbiskupije koji već vrše službu ili se tek spremaju postati izvanredni pričestitelji. Susret je organizirao i sudionike pozdravio vlč. Matija Matičić, biskupski vikar za pastoral, naglasivši važnost ovoga susreta i zbog toga što nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić, koji je imao želju biti prisutan ali je bio spriječen drugim obvezama, razmišlja i o inicijativi da pojedini izvanredni pričestitelji nose pričest starijima i bolesnicima u obitelji, za što je potrebna posebna edukacija kandidata.

Predavanje na temu “Izvanredni pričestitelji u evangelizacijskom poslanju Crkve”, održao je dr. Milan Šimunović. U prvom dijelu predavač je posvijestio prisutnima temeljno uvjerenje Crkve da je euharistija sažetak i sveukupnost naše vjere (usp. KKC, 1327), odnosno da je kršćanska vjera bitno euharistijska. „Nastaje problem zbog činjenice da je misa za veliki dio naših vjernika izgubila na značenju. Euharistijski kongres, održan u Riječkoj nadbiskupiji 2010. godine nastojao je pojačati euharistijsku svijest. Međutim, imajući pred očima prilično neznanje nemalog broja vjernika, predstoji nam trajni zadatak, kroz katehezu i druge načine, da misu ‘evangeliziramo’, danas kada se uvidjelo da je nužna obnova Crkve kroz ‘novu evangelizaciju’. Naime, nužno je naći načina da se jače istakne njena važnost, snaga i radost koju donosi za život kršćanina. Treba naći nove motivacije. Naglasak valja staviti na Misu kao ‘nalaženje zajedno s uskrslim Kristom i braćom u vjeri’, na stvaranje zajedništva kojega nema bez pričešćivanja, a to pretpostavlja aktivno sudjelovanje vjernika, o čemu moraju voditi računa svećenik, kao predvoditelj, te sve službe, posebice poneki pjevački zbor koji mora izbjeći napast da misu pretvara u ‘svojevrsni koncert’, pogotovo kada ona treba služiti kao ‘kulisa’ za neki drugi događaj (razne godišnjice društvenog karaktera, prigode, usputni govori, i dr.). Očito mise, kao puki obredi, čak i svečano izvršeni, ne zahvaćaju uživo i ne preobražavaju srce i život. Otud aktualnost proročkih prijekora protiv formalizma još su uvijek dramatično aktualni. Upravo je važno isticati kulturu zajedništva u eri individualizma, odnosno  usredotočenosti samo na sebe, dok raste osamljenost i odijeljenost jednih od drugih. Kršćanska bi se zajednica trebala predstavljati kao ‘zajednica spašenih’, onih koji su u Kristu egzistencijalno vezani i koji proživljavaju tu povezanost, čega nema bez blagovanja ‘Kristove riječi i tijela’. U tom smislu treba otvorenije progovoriti o postavljanju ‘prevelikih ograda’, ne/dostojnosti za pričanje pričesti jer Krist je došao spasiti i pridignuti slabe i grešne ljude.“Predavač je poseban naglasak stavio na euharistiju i vjerničko poslanje. „Jer onaj koji je slavio i prihvatio Kristovu ljubav u sakramentu, ne može to zadržati za sebe, već priopćavati drugima. On je misionar Božje ljubavi, što uporno naglašava papa Franjo, posebice u pobudnici “Radost evanđelja”. U tom smislu silno je aktualna misao s Biskupske sinode u Rimu, potom razrađena u spomenutoj pobudnici, da valja ‘izići na periferije’, a to znači u susret osamljenima, bolesnima, siromašnima i dr. Ne znači li to da moramo često ‘izići iz hramova’, odnosno naših crkvi i poći, poput Isusa “i drugim ovcama, posebno onim izgubljenima”. Imajući pred očima iskustvo ‘Prve Crkve’ (u prva tri stoljeća slavljena je po kućama) Euharistiji treba vratiti ‘obiteljsko značenje’, odnosno treba svima koji to žele ne samo povremeno već redovitije, štoviše i nedjeljno, omogućiti da u svojoj starosti i bolesti, izloženi kušnjama koje donosi ta dob i to stanje, u Kristu nađu snagu i obnovljenu životnu radost.

Ako prema Evanđelju i učenju Crkve ‘hod prema bolesnima’ spada u njeno temeljno poslanje, javlja se pitanje kako u taj zadatak uključiti i izvanredne pričestitelje, kako bi se euharistija iz crkve ‘preselila na životne periferije’, odnosno kako bi Krist pohodio svoju bolesnu braću i sestre, koji bi na taj način izrazitije i aktivnije sudjelovali na vjeri i životu kršćanske zajednice. Zašto Isusa ‘ostaviti u tabernakulu’ a ne pomoći mu da dostigne i one ‘rubne’ vjernike, najpotrebnije njegove prisutnosti i snage?“

Zamisao riječkog Nadbiskupa da se izvanredni pričestitelji uključe u ‘nošenje Pričesti bolesnicima u obitelji’ ima pred očima brojna iskustva, u zemlji i posebice u inozemstvu, gdje je tjedna praksa ‘nošenja Pričesti’ bolesnicima, po mogućnosti nedjeljom i blagdanom, već davno prisutna. Pritom valja naglasiti da izvanredni pričestitelji, štoviše i laici, imaju mogućnost da tom prigodom budu pravi evangelizatori, od suočavanja s “licem drugoga” (kako ističe papa Franjo), s nevoljom ljudi u njihovim kućama, priopćavanja brige cijele župne zajednice za bolesne i osamljene, do izravnog navještaja Božje riječi i kraćih komentara te podjeljivanja Tijela Kristova. Kada je govor o odlasku ‘na periferije’, to je prigoda da se ‘župa  susretne’ i sa članovima obitelji i rodbinom (pa i susjedima) koji su, nerijetko, udaljeni od Crkve. Istinski susret s ‘ljudskom toplinom’ i ohrabrujućom riječi otvara put za navještaj evanđelja “od osobe k osobi”. Negdje će sami laici će možda biti i prihvatljiviji od samoga svećenika, u prilici da pripremaju teren za uspostavljanje kontakta sa župnom zajednicom i svećenikom, koji će lakše moći doći radi sakramenta pomirenja i bolesničkoga pomazanja.

„Premda je kršćanska milosrdna ljubav kreativna, odnosno vjernici pričestitelji mogu naći načina kako pristupiti i kako postupati u povodu posjeta bolesnima, odnosno kako izvršiti podjeljivanje pričesti, ipak su potrebni osnovni okvirni obrasci za takav važan zadatak. Predavač je u tom smislu izrazio iznenađenje s bogatstvom pristupa tom pitanju, prisutnim u liturgijskom Vodiču Rimskog vikarijata (od 2006., na 150 stranica), što znači da se tom pitanju pristupa sve odgovornije jer izvanredni pričestitelji su ne samo nositelji pričesti već i navjestitelji. Slijedom rečenoga valja i u nas o tome ozbiljno porazgovarati, najprije među župnicima. Premda uglavnom svećenici posjećuju svoje bolesnike, barem one koji žele i vrše pobožnost Prvoga petka, ipak ovdje se radi o brizi cijele zajednice, o redovitijoj brizi župe za svoje stare i bolesne članove, a takvih ima svaka, pa i najmanja župna zajednica, u obiteljima, domovima, bolnicama i dr.“

Ako se dobro raspravi ta inicijativa potrebno je izraditi prigodni Vodič s osnovnim teološko-pastoralnim i liturgijskim smjernicama. Predavač je predstavio neke postojeće materijale koji mogu dobro poslužiti u tom zadatku. U tom smislu kandidati, odrasliji u vjeri članovi župne zajednice, od mlađih do starijih, trebali bi proći određeni seminar (od šest do osam izlaganja) nakon čega bi dobili Potvrdnicu od nadbiskupa da mogu biti izvanredni pričestitelji po obiteljima. U svakom slučaju, kako je rekao papa Franjo “ne smijemo sakriti evanđelje (Isusa) ispod brojnih izgovora. Jer “ako dopustimo sumnjama i strahovima da uguše našu smjelost, može se dogoditi da, umjesto da budemo kreativni, jednostavno ostanemo uljuljkani u svoju udobnost i ne postižemo nikakav napredak. U tom slučaju ne ćemo imati aktivnog udjela u povijesnim procesima, nego ćemo promatrati kako Crkva sve više stagnira” (EG, 129). Stoga se nijedan župnik ne može pozivati na neku tradicionalnost, nalaziti razne isprike, pa i bojeći se reakcija nekih vjernika, već se hrabrije (poput Marije, središnjega lika i u Došašću) otvarati pozivu Božje stvaralačke ljubavi, stvaralaštvu, njegovom planu spasenja da se dođe do ‘najzadnjih’. U tom smislu potreban je zaokret najprije u svijesti župnih pastoralnih vijeća.

Na kraju je izražena odlučna želja sudionika Seminara da se nastavi razmišljati u tom pravcu, očekujući konkretnije smjernice Nadbiskupije, o čemu će biskupski vikar za pastoral izvijestiti Nadbiskupa i vidjeti koje inicijative valja poduzeti.