Europa nije duhovno ujedinjena

U nedjelju 7. prosinca župu sv. Ivana Krstitelja na Škurinjama u Rijeci posjetio je vlč. Đuro Zrakić, svećenik i pisac. Ovom prigodom predstavio je svoja dva svjetski poznata djela: “Svi me vole, samo tata ne” i “Ljubav sudski podijeljena”.

Vlč. Zrakić, dugo godina bili ste župnik u njemačkim župama. Pomagali ste u Hrvatskim katoličkim misijama, osobito u Münchenu, gdje ste često ispovijedali. Od kojeg su značaja hrvatske katoličke misije za naše iseljenike?

U hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj  trenutno se okuplja oko 50.000 Hrvata. U Münchenu  je osobito velika zajednica u kojoj naši iseljenici čuvaju svoj identitet i ono što su ponijeli od svojih kuća. Katoličke hrvatske misije učinile su jako puno za naše ljude koji su nespremno, trbuhom za kruhom, otišli u inozemstvo. Misije su u Njemačkoj, Kanadi i Australiji oaze u kojima naši ljudi mogu udahnuti domovinskog zraka i ljubavi.

S obzirom na Vaše iskustvo, možete li usporediti odnos prema vjeri Hrvata i Nijemaca?

Postoji velika razlika. München je grad koji s jedne strane drži do tradicije,  ali i grad koji je bio vrlo privlačan Nijemcima sa sjevera Njemačke što je uvjetovalo i povećanju broja protestanata u ovome gradu. Govoreći o razlikama vjernika katolika koji su podrijetlom iz Hrvatske i onih iz Njemačke, razlike se najviše očituju  u doživljaju vjere. Mi ju doživljavamo više srcem, a oni razumom. Nijemci znaju puno više o Svetom Pismu i teologiju. Tako na primjer, kada sam došao na njemačku župu susreo sam se s vjernicima koji su jako puno znali o teologiji te sam bio potaknut proširivati svoje znanje da bih mogao odgovoriti njihovim izazovima i pitanjima.

Uzmemo li u obzir sve veći utjecaj sekularizacije, jesu li kršćanski temelji poljuljani u Europi?

Sigurno. Papa Ivan Pavao II. je rekao da cijela Europa treba misije.Vidljivo je da u Europu, posebno u Njemačku, dolaze svećenici iz Konga i drugih afričkih zemalja voditi župe. Također, svećenici iz Hrvatske i Poljske župnici su u njemačkim župama i s pravom je Zapadu i čitavoj zapadnoj kulturi potrebna nova renesansa. Materijalna renesansa u ovom trenutku ne može pomoći, jer ne postoji duhovna dimenzija. Ujedinjena Europa je ujedinjena na ekonomskoj, ali nije na duhovnoj bazi. Tek tim ujedinjenjem kršćanstvo bi dobilo svoju puninu koja oblikuje čovjeka na radnom mjestu, daje mu kvalitetan odnos prema drugom čovjeku i upotpunjuje svaku osobu. Okolnosti koje su sada u Njemačkoj doći će i u Hrvatsku. Imat ćemo ‘malo stado’, ali ako smo ‘na brijegu’, onda ćemo svijetliti. To znači, da našu tradicionalnu vjeru, koja se još uvijek bazira puno više na tradiciji nego na pravoj spoznaji i aktivnom življenju kršćanstva, moramo mijenjati. U Njemačkoj na mise dolazi oko  40 vjernika koji svjesno sudjeluju u susretu s Bogom. U Hrvatskoj se na misu ide iz navike. Mi se možemo sada tješiti da još uvijek imamo ljude u župama koji redovno idu na mise, ali ako bi statistički pogledali jednu župu u Zagrebu koja broji 20.000 stanovnika, a tek 1.000 dođe na misu, onda smo na tragu njemačkih postotaka odlazaka na misna slavlja.

Autor ste svjetski poznatih djela “Svi me vole, samo tata ne” i “Ljubav sudski podijeljena”. Naslovi su prilično provokativni i paradoksalni. Zašto?

Zato što pišem o istina koja je paradoksalna. Na žalost, danas od stotinu roditelja, možda dvadesetak očeva u potpunosti vole i prihvaćaju svoje dijete. Mnogo je onih koji su se pronašli u knjizi „Svi me vole, samo tata ne“, ali i „Ljubav sudski podijeljena“. Ljubav nije nešto što možemo rezati i dijeliti, ali to ljudi danas čine, čak i na sudu. Dijete kaže da hoće i mamu i tatu, a na sudu mu tu roditeljsku ljubav ‘dijele’.

U Godini obitelji naslovi Vaših knjiga, iako je riječ o djelima od kojih je prvo doživjelo preko 20 izdanja, a drugo izašlo 1995.,  ukazuju na krizu obitelji

Obitelj je oaza u koju se čovjek rado vraća. Ona mu je zaštita, mjesto u kojemu može živjeti sebe u onome što jest. Ako taj izvor oaze i susreta izgubimo, onda je sve izgubljeno i onda nemamo vodu koju ćemo piti jer je izvor zamućen. Obitelj je danas u opasnosti jer okolnosti života su jače i od ljudi koji žive u obiteljima i koji se trude obitelji sačuvati. 

Skip to content