Demant

Dana 2. studenog u nedjeljnom Novom listu objavljen je opsežan članak pod nazivom „Svjetovna glazba izbačena iz crkve“. Ovako formuliranim naslovom autorica članka novinarka Kim Cuculić pokušala je čitateljstvu podastrti informaciju o navodno nekim novim crkvenim pravilima vezanim uz uvjete izvođenja svjetovne glazbe u crkvenim (sakralnim) prostorima koje je samoinicijativno uveo, kako navodi u izdvojenom odjeljku, „novi župnik, vjerski fanatik“ vlč. Vjekoslav Đapić iz Dramlja.

Žalosna je činjenica da je novinarka Cuculić prihvatila neutemeljene informacije gosp. Berislava Jankovića kao jedini „objektivni“ izvor za pisanje o temi svjetovne glazbe u crkvenim prostorima. U najmanju ruku začuđuje da ista novinarka koja se bavi područjem kulture u Primorsko-goranskoj županiji i o tome izvještava u dnevnom tisku, u kontekstu promicanja vrijednosti tolerancije, uvažavanja različitosti i borbe protiv diskriminacije svih vrsta, na temelju nekakvih kuloarskih priča etiketira osobu kao fanatika samo zato što se ta osoba želi držati pravila Katoličke crkve, dok drugu osobu, koja je njezin glavni izvor priče, smatra mjerodavnom za rubriku iz Kulture unatoč pisanim izrazima vrijeđanja i omalovažavanja kojima je dotični gospodin, također iz područja kulture, opisao svoju navodno ugroženu poziciju u kojoj se našao. Iako se radi o rubrici Kulture, dotična nije našla za shodnim da crkvena uputstva o provođenju koncerata u crkvenim prostorima objavi u cijelosti kako bi se s njima upoznala šira opća i stručna javnost, nego samo u omjeru koji je dostatan da se prikaže Crkvu i svećenika kao one koji ili ništa ne znaju o glazbenoj umjetnosti ili ju ne prihvaćaju u svom ambijentu jer su nazadni i ograničeni.

Nikada ni u jednom trenutku nitko od crkvenih djelatnika na koje se gosp. Janković obrušio, a radi se o osobama koji su magistri znanosti iz polja liturgike i crkvene glazbe, nije dotičnom gospodinu rekao nešto što bi bilo suprotno općim crkvenim pravilima, a još manje da se radi o zabrani izvođenja svjetovne glazbe u crkvenim prostorima. To nije „samoinicijativno“ učinio niti prozvani župnik, za kojega gosp. Janković, koji nema licencijat niti iz jednog polja znanosti, govori da je „slučajno magistar prava“, ne znajući pritom da taj isti „slučajno licencirani magistar“ ujedno posjeduje sveučilišnu diplomu iz područja civilnog prava te iskustvo neposrednog rada kao zamjenik državnog tužitelja. Problem je u tome što gosp. Janković ne želi prihvatiti crkvena pravila koja su jasna i prema kojima se trebaju ravnati svi katolički svećenici, a koja ne dopuštaju neke oblike prakse u crkvenom prostoru koji su svojstveni organizaciji različitih svjetovnih koncerata i zabavi. Ako se neki svećenici, na koje se poziva gosp. Janković, nisu ravnali prema navedenom, to ne znači da većinu onih koji se ravnaju treba proglašavati „notornim vjerskim fanaticima“, „ekstremima“, „ortodoksnima“, „onima koji provode talibanštinu“. Ili da se paušalno zaključuje kako se zapravo nitko od svećenika u praksi uopće ne pridržava navedenih pravila jer s njima nisu uopće niti upoznati. O nekim tajnim urotama ili „cenzuriranju pošte“ riječkoga nadbiskupa kako bi se nešto zataškalo, o čemu isti gospodin također želi upoznati javnost, a dotična novinarka to uvrštava u kronologiju priče, besmisleno je uopće komentirati.

Prema iskazima gosp. Jankovića i članku gđe Cuculić, dalo bi se zaključiti da je kršenje zakona ili njegovo samovoljno provođenje prema vlastitim kriterijima opće prihvaćena društvena norma koja je u izvjesnom smislu i poželjna u različitim područjima hrvatskoga društva, napose u kulturi, dok se u isto vrijeme pošteno provođenje zakona i zakonskih odredbi proglašava „ekstremnim“, „ortodoksnim“, „nazadnim“. 

Površnost u profesionalnoj praksi, površnost u prihvaćanju i provođenju zakona, bilo crkvenih ili svjetovnih, površnost u promicanju dostojanstva osobe, dvostruka mjerila u procjenjivanju onoga i onih koji su „crkveni“ ili „svjetovni“, je li to dio kulture, bilo medijske ili koje druge? Pametnome (i kulturnome) dosta.

Ured za odnose s javnošću Riječke nadbiskupije