Budite Bogu otvoreni

Krajem listopada mons. Gabrijel Bratina proslavio je dijamantni jubilej svećeničkog ređenja. Prije 60. godina, 30. listopada 1954. listopada u tajnosti je primio svećeničko ređenje. Danas, šest desetljeća nakon toga dana, govori nam o okolnostima koje su tada vladale u Rijeci, razlogu zašto je bio uhićen te što poručuje onima koji promišljaju o svećeničkom pozivu.

Mons. Bratina, za svećenika ste zaređeni u tajnosti, u 6 sati ujutro na blagdan Krista Kralja 1954. godine. S Vama je tada bio i mons. Ivoslav Linić, dok je mons. Mijo Liković zaređen dan kasnije u kapucinskoj crkvi jer je u to vrijeme bio u zatvoru.  Možete li nam približiti okolnosti koje su tada vladale?

U ono vrijeme morali smo tako, u tajnosti, jer je u svako doba mogao netko doći na vrata, pokucati i pozvati na preslušavanje bez obzira što se razlozi nisu znali. Prije ređenja prošli smo duhovne vježbe koje smo također u tajnosti imali u jednoj sobi sjemeništa. Rano ujutro, 31. listopada 1954., na blagdan Krista Kralja, došao je mons. Josip Pavlišić i u 6 sati podijelio nam je sveti red u kapeli sjemeništa jer je tada to bilo najsigurnije vrijeme i mjesto. Sjećam se, na misu su pozvali bogoslove koji nisu znali da će se ređenje dogoditi. Slavili smo misu i pod misom smo zaređeni mons. Linić i ja. Mons. Likovića je u to vrijeme bio na saslušanju. On je pušten kasnije.

Je li bilo nelagode zbog spomenutih okolnosti – posvećujete život Bogu i ljudima, a sve u tajnosti. Jeste li se bojali progona?

Nisam. Onda o tome nismo ni razmišljali. Bili smo na to spremni jer smo znali što nas čeka. S radošću smo prihvatili skromno ređenje i zadaću da služimo Bogu i ljudima.

Neposredno nakon ređenja završili ste u zatvoru zbog zlonamjerno protumačene propovijedi. Možete li podijeliti s nama što se iz Vašeg govora krivo protumačilo?

Bilo je to u travnju 1955., pola godine nakon svećeničkog ređenja.  Tada sam bio kapelan Slunju i svake nedjelje sam slavio misu u župi Cvitković. Sjećam se, bila je to nedjelja Dobrog pastira kada se čita deseto poglavlje Ivanova evanđelja o Isusu kao Dobrom pastira. U njemu nam Isus kao ‘Dobri pastir’ poručuje da smo njegovo stado i da se čuvamo lažnih proroka i ‘vukova’. Netko tko je tada bio na misi je to čuo i zaključio da sam propovijed koristio u političke svrhe. Naime, u  to vrijeme mnogi su bili poslani na mise da prate što se govori i dojave tadašnjoj vlasti. Umjesto Isusa koji nam govori: ‘Ja sam dobri pastir..’, tvrdili su da sam se ja proglasio Dobrim pastirom, a oni da su ti vuci grabežljivi koji napadaju ovce. Zbog krive interpretacije evanđelja  su me pozvali na saslušanje. Iako sam im pokazao tekst evanđelja, oni su i  dalje tvrdili da sam koristio propovijed u političke svrhe. Bio je to za njih prekršaj i završio sam u zatvoru u Slunju u kojemu sam bio mjesec dana.

Po izlasku iz zatvora djelovali ste u više ličkih župa, Slunj, Cvitković i Generalni Stol. Kako je bilo pastoralno djelovati u Liki?

Ljudi su bili jako dobri, ali mnogi i prestrašeni zbog povijesnih okolnosti i vlasti koja nije bila naklonjena Katoličkoj crkvi. Zbog toga se tek u današnje vrijeme progovara o neki događanjima i progonima u Liki. No, sjećam se da su vjernici koji su dolazili na mise upijali svaku Božju riječ i u crkvi dobivali poticaje za svakodnevni život.

U župu Blažene Djevice Marije Karmelske na Donjoj Drenovi dolazite 1969. godine. Što ste zatekli pri dolasku?

Bila je to mala župa s oko 480 vjernika. Drenova se počela razvijati iza mog dolaska, a s razvitkom naselja povećao se i broj župljana. Kada sam došao, župni stan je bio zauzet i u početku sam na mise dolazio iz bogoslovnog sjemeništa. Kasnije, nakon što je jedan učitelj koji je živio u kući u kojoj su živjele još dvije obitelji i u kojoj se nalazio vrtić, dobio drugi stan, uselio sam se u njegov i doselio na Drenovu. Vjerski život bio je dosta slab i na misama je bilo između 10 i 50 ljudi. Od 1975. Drenova se počela brojčano povećavati dolaskom ljudi koji su došli raditi u Rijeku. Broj stanovnika povećao se na oko pet tisuća. Crkvica je postala premala i poduzeli sve da se i crkva proširi.

Pratili ste odrastanje brojnih generacija. Je li se odnos prema temeljnim vrijednostima puno promijenio od Vašeg dolaska na Drenovu do danas gdje služite iako ste umirovljeni?

Ove nove generacije imaju drugačiji pogled i način prihvaćanja vjere. Danas je možda teže biti vjernik jer je puno više prilika koje mogu udaljiti od vjere. Ranije su vjernici u svojoj nutrini osjećali da moraju živjeti svoju vjeru pa i onda kada to traži odricanje.

U osvrtu na svoj svećenički poziv, što biste poručili onima koji razmišljaju o Bogu posvećenom životu?

Preporučio bi im.. i poručio – budite Bogu otvoreni kada osjetite neko nadahnuće. Ne mora to biti direktan razgovor s Bogom ili propitkivanja, nego ako za vrijeme mise ili molitve osjetite neko nadahnuće, promišljajte o tom osjećaju. To promišljanje urodit će plodom.