Božićna misa u katedrali sv. Vida

25. prosinca 2014.

Draga braćo i sestre!

1.     Čuli smo početak Poslanice Hebrejima i svetog pisca kako kaže: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima; konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu.“ U Božiću dakle Bog govori čovjeku.

Sveti pisac kaže da je Bog i ranijim naraštajima govorio, ali po prorocima, dok je nama progovorio u Sinu. A tko je taj Sin koji je rođen u Betlehemu? Na to nam odgovara sv. Ivan u proslovu svog evanđelja. Sin Božji, rođen u Betlehemu, Riječ je u Bogu, štoviše, on je sam Bog. Time sv. Ivan želi reći kako u samom Bogu postoji razgovor, razgovor između Oca i Sina. A iz njih, kako ispovijedamo u Vjerovanju, izlazi Duh Sveti, treći božanski sugovornik. Govoreći nam po Sinu, Bog nam se, dakle, objavio kao trojstvo u jedinstvu, jedan u tri jednakopravne osobe. Na taj nam je način dublje nego ikad objavio sebe, ali i svoj naum s čovjekom, kojega želi pridružiti svom trojstvenom životu. Zato govor po Sinu neizmjerno premašuje svaki prijašnje Božje obraćanje čovjeku. Zapravo, svim svojim prijašnjim govorima po prorocima, kao i svojom objavom kroz stvoreni svijet, Bog nas je samo postupno pripremao kako bismo mogli razumjeti i prihvatiti njegovo potpuno otvaranje i razotkrivanje po utjelovljenju i rođenju u ljudskom obličju svoga jedinorođenog Sina Isusa Krista. Kad govorimo, spontano želimo to što riječju kažemo potkrijepiti i nekim vidljivim znakom ili gestom. Želimo na neki način „utjeloviti“ svoju riječ. Slično je postupao i Bog tijekom povijesti, o čemu nam svjedoči čitavo Sveto pismo. Sve je to doseglo vrhunac u božićnom otajstvu, u kojem se Riječ, koju Otac nebeski od vijeka izgovara, zaogrnula u ljudsko tijelo, kako bi nam postala razumljivija i pristupačnija. Sv. Ivan ovako sažeto opisuje to značenja utjelovljenja božanske Riječi: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“

2.     Drago braćo i sestre, kad nam se netko obraća, očekuje da ga čujemo i poslušamo. To već zahtijeva osnovna pristojnost i uljudnost. Nije lijepo ni pristojno ignorirati onoga koji nam govori. Time pokazujemo ne samo da nas nije briga za ono što nam želi reći nego ni njega samoga. Zar to isto ne vrijedi i kad nam Bog govori? Čitamo li pod tim vidom Sveto pismo, vidjet ćemo kako Bog očekuje da ga slušamo i naići ćemo na mnoge primjere takvog ponašanja ljudi prema Bogu koji govori. Ali susret ćemo se i s onima koji ne mare ni za Boga ni za njegovu riječ. Svoje očekivanje od Izraela Bog je ovako obznanio po Mojsiju: „Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ“ (Pnz 6, 4-7). To čuveno „Šema Izraele“, „Slušaj Izraele“, najpoznatija je molitva kod židovskih vjernika. Ali , kako iz citiranog teksta proizlazi, ne radi se o bilo kakvom slušanju. Bog traži slušanje s ljubavlju i sa srcem otvorenim za njegovu riječ.

To „slušaj“ nalazimo i u uputama za ulazak u obećanu zemlju, što ih Bog po Mojsiju daje izraelskom narodu: „Šaljem, evo, svog anđela pred tobom, da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj“ (Izl 23, 20-21). Doista, Bog je tijekom čitavog četrdeset godišnjeg hoda kroz pustinju pratio i vodio Izraela, čuvajući ga od propasti. Ne smijemo zaboraviti da tako Bog pomaže i prati svakog od nas. Svakom čovjeku on daje anđela čuvara i pratitelja u obliku savjesti, koju trebamo kao glas Božji u nama slušati i slijediti, ako želimo sretno stići  do konačnog cilja svoga životnog putovanja.

Kad je Jošua nakon Mojsija preuzeo vodstvo naroda, narod svečano pred njim obećava: „Služit ćemo Gospodinu, Bogu svojemu, i glas ćemo njegov slušati“ (Jš 24, 24). A psalmist radosno konstatira: „Sion radostan sluša, gradovi Judini kliču, zbog tvojih sudova, o Gospode!“ (Ps 97).

Ali postoje i primjeri neslušanja odnosno neposluha. Zbog toga Bog po proroku Jeremiji prijeti Izraelcima: „Kako činite sva ona ista nedjela – i premda vas neumorno opominjem, vi ne slušate, a kad vas zovem, vi se ne odazivate, /…/ odbacit ću vas od lica svojega /…/“ (Jr 23, 13-15). A na drugom mjestu na usta istog proroka ovako izriče svoju prijetnju zbog neposluha: „Narod taj opaki koji ne sluša mojih riječi nego slijedi okorjelo srce svoje i trči za drugim bogovima da im služi i da im se klanja, postat će kao tvoj pojas koji nije više nizašto“ (Jr 13, 8-10). Neposluh Božjoj riječi ne može, dakle, proći nekažnjeno. Kamo sreće da to uzmemo ozbiljno k srcu i da bolje pazimo koga slušamo i slijedimo!

3.     U Novom zavjetu, kod Isusova preobraženja, Otac nebeski objavljuje: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ (Mt 17, 5). Dakle, nebeski Otac želi, štoviše, zapovijeda da slušamo Isusa, njegova jedinorođenog Sina, kojemu se danas klanjamo kao malenom djetetu. A kako se sluša Boga, sam nam Isus pokazuje svojim ponašanjem, koje objašnjava riječima: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me je poslao i dovršiti djelo njegovo“ (Iv 4, 34). Razumljivo je stoga što one koji slušaju riječ Božju i prema njoj žive naziva svojom istinskom rodbinom (usp.Lk 8, 21). To znači da i mi možemo postati istinska Isusova rodbina, ako njegovu riječ slušamo i vršimo, kao što on sluša i vrši riječ svoga nebeskog Oca. Zapravo, Isus je smatrao da riječi koje govori i nisu njegove nego Očeve. Zbog toga veli da tko njega sluša, ne sluša njega nego Oca koji ga je poslao. Evanđelisti izvješćuju kako su mnogi povjerovali Isusovim riječima i postali njegovim učenicima, štoviše, kako je „sav narod visio o njegovoj riječi“ (Lk 19, 48). Ali uvijek je bilo i onih koji su k njemu dolazili i slušali ga, ali ne da bi njegovu riječi prihvatili i obratili se, nego da bi ga uhvatili u zamci i pokušali ga ušutkati. Oni pak koji su otvorena i ponizna srca k njemu pristupali, osjećali su snagu njegove riječi, jer je govorio drukčije nego drugi njihovi učitelji. Ne zaboravimo ni Isusovo upozorenje da će se u Očevoj slavi stidjeti onih koji se u ovom svijetu budu stidjeli njega i njegovih riječi (Mk 8, 38). Zato nas, kao i svoje prve slušatelje, upozorava: „Pazite dakle kako slušate!“ (Lk 8, 18).

4.     Draga braćo i sestre, iz dosad rečenoga mogli smo vidjeti u čemu se sastoji pravo štovanje Boga koji nam govori po svome jedinorođenom Sinu, začetom po Duhu Svetom i rođenomu od Djevice Marije u Betlehemu. Vidjeli smo kako Bog zahtijeva pozornost i slušanje, i to ne samo kao izraz puke uglađenosti i uljudnosti, nego kao znak iskrene ljubavi kojom odgovaramo na njegovu ljubav prema nama. Bog očekuje da ga štujemo ne samo usnama nego i srcem, štoviše čitavim svojim bićem. Posebno želi da slušamo njegova ljubljenog Sina i od njega se učimo istinskoj poslušnosti i ljubavi. Tko se Sinu istinski klanja i sluša ga, taj kao da „visi o njegovoj riječi“; tko mu nastoji biti blizak poput majke, brata ili sestre, taj ne samo sluša nego i vrši riječ Božju; tko želi da ga on prizna svojim pred Ocem na nebesima, taj ga se ne stidi pred ljudima, nego odvažno za njega svjedoči.

Čuli smo također kako se kroz cijelo Sveto pismo provlači Božja žalost zbog nevjernosti onih kojima jer upućena njegova riječ, jer je mnogi samo čuju, ali ne žive po njoj, pa na taj način svoga Stvoritelja i Spasitelja ljube samo riječima, dok životom i djelima svjedoče nešto suprotno: nemar i nebrigu i za njega i njegovu riječ.

Sve je to opomena i nama. Nije dosta da se samo zovemo i priznajemo kršćanima, Bog traži da to budemo i životom. Samo se u stvarnosti, u redovnom životu može vidjeti tko smo i što smo. Stvarni naš život u obitelji, na poslu, na ulici, u javnosti, to je mjesto je gdje se pokazuje i dokazuje naša kršćanska vjerodostojnost, naša ljubav i poslušnost prema Bogu i bližnjemu.

5.     Znamo, braćo i sestre, kako su u betlehemsku štalicu, osim pastira i mudraca s Istoka, koji su došli pokloniti se i obdariti novorođeno Dijete, došli i Herodovi izaslanici, ali ne da se poklone, nego da ušutkaju i uklone Dijete, jer ga se njihov šef bojao. Vjerujem da danas nitko ne dolazi pred jaslice s nekom drugom namjerom, osim da se pokloni, moli ili da možda samo uživa u njihovoj ljepoti. Ali to ne znači da i danas nema pokušaja kojima je cilj ušutkati Krista i ukloniti ga iz javnog i privatnog života. Ali to „ušutkavanje“ i „uklanjanje“ ne provode samo oni koji ga iz bilo kojeg razloga svjesno odbacuju nego to činimo i mi vjernici ako ne živimo u skladu s onim što vjerujemo.

Svako naše postupanje koje nije u skladu s Božjim zapovijedima znači uklanjanje Boga iz vlastitog života, a posredno i iz života drugih, jer ih svojim ponašanjem sablažnjavamo i tako im priječimo put do njega. Kao primjer možemo uzeti roditelje koji djecu daju krstiti, upisuju ih na vjeronauk, traže za njih prvu sv. pričest i krizmu, a osobno niti mole, niti sudjeluju na euharistijskim slavljima, čak ni o blagdanima kao što su Božić i Uskrs. Takvi su roditelji više zapreka nego pomoć svojoj djeci na putu do vjere u Boga, jer sami ne žive ono što od djece traže. Sve što činimo, nema posljedice samo za nas, nego i za sve oko nas, dobra djela dobre, loša djela loše posljedice. A božansko Dijete, čije rođenje slavimo, širilo je oko sebe samo ljubav i dobrotu. Zato ga slušajmo i nasljedujmo, kako bi se i po nama njegova ljubav u svijetu širila i umnažala. Amen.