„Ako ste suuskrsli s Kristom…“

Nadbiskupova poruka za Uskrs 2014.

Ako smo s Kristom uskrsli, u sebi već sada nosimo klicu života nad kojim smrt ne kraljuje, iako se naizgled ništa nije promijenilo, budući da svi koji su kršteni žive, rade, trpe i umiru kao svi drugi ljudi.

Draga braćo i sestre!

1.     Obično mislimo da se uskrsnuće događa poslije smrti i u skladu s time ga kao vjernici očekujemo i nadamo mu se. Ali sv. Pavao je drukčijeg mišljenja te tvrdi da smo krštenjem mi već s Kristom uskrsnuli. Tako nam u Poslanici Kološanima poručuje: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu!“ (Kol 3, 1). Uskrsnuće nam se, dakle, već stvarno dogodilo. Svaki je od nas stvarno (ne samo simbolično) s Kristom, u njemu i s njime, već uskrsnuo. Ako smo s Kristom uskrsli, znači da smo s njime i umrli. I doista u Poslanici Rimljanima Pavao tvrdi: „Krštenjem smo dakle zajedno s njime (s Kristom) ukopani u smrt“ (Rim 6, 4).

2.     Dakle, naša smrt i naše uskrsnuće dogodili su se u krštenju. Krštenje je otajstveno mjesto duhovnog umiranja i novog rađanja. Tu umiremo starom čovjeku i istovremeno se rađamo kao novi ljudi. Prvotni je obred krštenja, u kojemu se ono događalo u krsnome zdencu trostrukim uranjanjem i izranjanjem, bolje nego današnji simbolizirao krštenikov ukop s Kristom u smrt i njegovo uskršavanje s njime na novi život. „S Kristom“ ovdje znači da je Krist Gospodin iskusio našu smrt i naše uskrsnuće, ali i da svaki od nas u trenutku krštenja postaje dionikom njegove smrti i njegova uskrsnuća. Krist umire i uskršava s nama i mi s njime!

3.     Ako smo s Kristom uskrsli, u sebi već sada nosimo klicu života nad kojim smrt ne kraljuje, iako se naizgled ništa nije promijenilo, budući da svi koji su kršteni žive, rade, trpe i umiru kao svi drugi ljudi. Kako to objasniti? Sv. Pavao na to odgovara da je kršćaninov život skriven s Kristom u Bogu. Ali to neće zauvijek tako ostati. Naime, kad se Krist ponovno pojavi, tada ćemo se i mi s njime pojaviti u slavi (usp. Kol 3, 4). Dakle, iza i ispod običnosti kršćaninova života skriva se stvarnost koja će nakon smrti biti u potpunosti otkrivena. To što već jesmo, bit će o ponovnom Kristovu dolasku u potpunosti objavljeno i razotkriveno. Tad će i naše tijelo biti oslobođeno svake prolaznosti, a dogodit će se i objava našega božanskog sinovstva. Sve je to Pavlu povod za zaključak: „Sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rim 8, 18).

4.     Znači li to, braćo i sestre, da možemo i smijemo skrštenih ruku čekati taj blaženi čas kad će se razotkriti to što smo već krštenjem u Kristu postali? Nipošto, odgovara nam sv. Pavao, nego: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“ (Kol 3, 1-2). Dakle, iako se kršćaninov život izvana ne razlikuje od života drugih ljudi, iznutra, na planu motivacije i temeljne usmjerenosti, kao i krajnjega cilja svega što činimo i što nam se događa, postoji razlika, jer je dužnost kršćanina u svemu se ravnati prema onom skrivenom životu što ga je primio na krštenju. Zato Pavao traži težnju „za onim gore, ne za zemaljskim“. Iako će se tek o ponovnom Kristovu dolasku u potpunosti objaviti to što već jesmo, kršćanin je već ovdje i sada pozvan živjeti kao uskrsnuli, tj. kao onaj koji ne robuje zemaljštini nego slobodna uma i srca u svemu traži kraljevstvo Božje i njegovu pravednost (usp. Mt 6, 33). U tom smislu kršćanski život karakteriziraju trajna usmjerenost, težnja i rast prema konačnome cilju – potpunom objavljenju života koji je već krštenjem počeo. A sve je to praćeno dubokim povjerenjem i pouzdanjem u Boga.

5.     Pa to je bijeg od zemaljskih obveza i dužnosti, prijezir prema svemu tjelesnom i vremenitom, mogao bi nam netko prigovoriti. Ali to nije točno, jer Kristovo uskrsnuće unosi klicu novog uskrsnog života i preobrazbe u sve što jest. Krist je uskrsnuo sa svojim tijelom koje je dio ove zemaljske stvarnosti, materije ovoga vidljivoga svijeta. To znači da je s njim na neki način također već uskrsnuo i preobrazio se čitav materijalni svijet, što će se također u punini objaviti o ponovnom Kristovu dolasku. U tom se smislu u Knjizi otkrivenja govori o novom nebu i novoj zemlji (usp. Otk 21, 1). Sjetimo se također kako sv. Pavao piše da „stvorenje sa svom žudnjom očekuje ovo objavljenje sinova Božjih“ (tj. našeg božanskog sinovstva) jer to će značiti i njegovo oslobođenje od ropstva pokvarljivosti (usp. Rim 8, 19-22). To znači, braćo i sestre, da konačan cilj našeg rada i napora nije samo zadovoljenje potreba ovozemaljskog života. On je daleko veći jer smo kao oni koji su s Kristom uskrsnuli, pozvani svim svojim silama, kao Božji suradnici, doprinositi konačnom oslobođenju od pokvarljivosti i konačnoj uskrsnoj preobrazbi svega stvorenoga. Ne, dakle, prijezir i obezvređivanje, uništavanje i razaranje onoga što je zemaljsko nego unapređenje i ispunjenje onim smislom što ga svemu daje Kristovo uskrsnuće. Kršćanin je dužan u svojoj težnji za onim što je gore gdje je uskrsnuli Krist sa sobom nositi cijelu stvorenu stvarnost. 

6.     Ako je to tako, moramo se zapitati koja je najpreča dužnost i najvažniji posao što stoji pred nama, uskrsnulima s Kristom. Zar to nije objaviti i svjedočiti ne samo to da je Krist sam uskrsnuo nego da smo i svi mi, štoviše sve stvoreno, već s njime suuskrsli, iako će se to u potpunosti objaviti tek kad se on ponovno pojavi u moći i slavi? Ogromna većina ljudi to ne zna ili ne može vjerovati. U tom smislu najpreči nam je zadatak što većem broju ljudi što brže objaviti i posvjedočiti tu nečuvenu novost, toliko nevjerojatnu da joj se nitko ni u snu nije mogao nadati. Upravo su tom svetom poslu prionuli prvi Isusovi učenici nakon što im se on, kao uskrsnuli, ukazao. Naprosto su se na sve strane rastrčali i razletjeli s jednom jedinom željom: tu čudesnu radosnu vijest priopćiti svima do kojih su mogli doći. Promatrajmo pod tim vidom žene koje su našle prazan grob te odmah potrčale javiti to Isusovim učenicima; pa Mariju Magdalenu koja želi Isusa zadržati za sebe, a on je šalje da njegovo uskrsnuće javi drugima; zatim Petra i Ivana kako trče na grob i s groba natrag kako bi, nakon što su se uvjerili da Isusovo tijelo nije ukradeno nego uskrsnulo, to posvjedočili svojim drugovima i svima do kojih su stigli. Zastanimo u promatranju i dvojice učenika koji u noći iz Emausa žurno hitaju u Jeruzalem i svojim prijateljima svjedoče da je Isus živ i kako su ga prepoznali u času “lomljenja kruha“. Možda ćemo se, promatrajući njih, i sami osjetiti ponukanima s više žara i poleta svoju uskrsnu vjeru svjedočiti drugima, kako bi i oni doživjeli njezinu ljepotu i ispunili se nadom najradosnije vijesti koja je ikad odjeknula ovom zemljom i cijelim svemirom, vijesti da je Krist od mrtvih uskrsnuo, a s njime i mi i sve stvoreno! Nikad važnijeg ni prečeg posla za one koji su došli do vjere u Isusovo uskrsnuće i do spoznaje njegova univerzalna značenja nije bilo niti će biti nego što je naviještanje i svjedočenje, riječima i djelima, tog najznačajnijeg i najčudesnijeg događaja. A temeljna pretpostavka za „obavljanje“ tog posla jest: „Za onim gore težiti, ne za zemaljskim!“

Sa željom da i svatko od vas doživi susret s Uskrsnulim i da, trudeći se djelovati i postupati kao oni koji su već s Kristom uskrsnuli, osjeti živu potrebu uskrsnu nadu svjedočiti svakom čovjeku, čestitam svima radostan i blagoslovljen blagdan uskrsnuća Isusova i našega, štoviše, svega stvorenoga.

Vaš u Kristu odani

 

+Ivan, nadbiskup