Završetak Godine vjere
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Propovijed riječkog nadbiskupa

Trsat, 23. studeni 2013.

Draga braćo i sestre!

1.     Okupili smo se na proslavu završetka Godine vjere, koju je papa Benedikt XVI. otvorio 11. X. 2012., u povodu 50. obljetnice početka Drugog vatikanskog koncila. Kako se sjećate, mi smo početak godine vjere za našu nadbiskupiju proslavili u katedrali u subotu 13. X. 2012. A večeras, u predvečerje nedjelje Krista Kralja, kojom završava crkvena ili liturgijska godina, slavimo njezin završetak. Već sljedeće nedjelje radosno ćemo ući u proslavu došašća ili adventa, tj. dolaska k nama i među nas u ljudskom obličju Isusa Krista Sina Božjega i Kralja svega stvorenoga.

Nalazimo se u našem najdražem svetištu Majke Božje Trsatske. Nju želimo večeras posebno moliti za dar vjere. Ona je bila žena velike vjere, koju je ispovjedila ne samo u trenutku navještenja, nego i u mnogim drugim prigodama u kojima se njezina vjera pokazala jačom od svakog iskušenja i svake napasti. Marija je jednako čvrstom vjerom u Boga odgovorila na poziv da bude majkom Sina Božjega, čime je Bog precrtao njezine životne planove. Jednako čvrstom vjerom ona je slijedila svoga Sina za vrijeme njegova javnog djelovanja, slušala i prihvaćala što je naučavao; jednakom vjernošću pratila ga je i kad je govorio o tome kako će biti uhvaćen, osuđen, mučen i raspet, ali i da će treći dan uskrsnuti. Dok se drugi učenici nisu mogli pomiriti s činjenicom da će im Učitelj biti uhićen i ubijen, jer su očekivali da on uspostavi zemaljsko kraljevstvo, Marija je drukčije na to gledala, jer je svog Sina prihvatila i pratila onom vjerom koja je Božjim svjetlom obasjala njezin života, kao i život i poslanje onoga kojega je po Božjoj volji rodila. Zato je ona s jednakim predanjem u volju Božju, iako krvareći u srcu, pratila svoga Sina na križnom putu i stajala pod križem na kojem je on umirao, tješeći se vjerom da to ipak nije njegova posljednja postaja. Zato je Marija Majka i zagovornica svih koji vjeruju Bogu i njegovu Sinu Isusu Kristu, i zbog toga je dostojno i pravedno što smo se okupili završetak Godine vjere proslaviti u ovom njezinom domu.

2.     Kako sam rekao, nalazimo se u predvečerje nedjelje Krista Kralja, zapravo liturgijski je već slavimo. Kao što dolikuje da završetak Godine vjere slavimo s Marijom, ugledajući se u njezinu vjeru i moleći je da nas svojim zagovorom prati na putu vjere, isto je tako dolično i svrsishodno što smo svoje slavlje, zajedno s cijelom Crkvom, upriličili baš na blagdan Krista Kralja. Naime, smisao je cijele Godine vjere bio ojačati našu vjeru da je Isus Krist doista Kralj živih i mrtvih, Gospodar života i smrti, da je on uskrsnuće i život, kako je govorio, a što nitko tako čvrsto i nepokolebljivo nije prihvaćao ni u skladu s time živo kao što je to činila Marija, Isusova i naša Majka. Ona se njemu kao Kralju klanjala kao tek rođenom nejakom djetetu u betlehemskim jaslicama i dok je bila s njime u izgnanstvu u Egiptu; vjerovala je da je Kralj dok je pod njezinim budnim majčinskim okom odrastao i radio te kad je otpočinjao svoje javno djelovanje, okupljao svoje prve učenike i dok mu je mnoštvo klicalo kao Kralju. Ali vjerovala je da je on Kralj i kad ga se mnoštvo odricalo i kad je pristalo da ga moćnici ovog svijeta sramotno osude na smrt na križu. Ona je doista cijelim svojim bićem uvijek vjerovala da je on Kralj, klanjala mu se i dopuštala da vlada njezinim životom i pomagala i drugima da ga svi kao Kralja upoznaju i prihvate. I mi možemo reći da je Godina vjere, ma kako god njezine ciljeve potanje definirali, imala poglavito za cilj ojačati vjeru ljudi da je Isus Krist Kralj, unatoč tome što je bio odbačen, prezren i ubijen. On je Kralj koji je svojim uskrsnućem pokazao da je jači od smrti, a time i od onih koji su ga na nju osudili. Zato mu možemo vjerovati i na njega se, unatoč tome što nam se čini da svijetom vladaju neki drukčiji kraljevi, uvijek posve oslanjati, tim više jer je rekao da je on s nama iako je otišao k Ocu, da nas, dakle, nikad ne ostavlja same nego je sa svojim Duhom, njegovom mudrošću i snagom uvijek s nama, Bog s nama, kako je sam sebe nazvao. U peripetijama ovog svijeta, koji Isusovim učenicima nije naklonjen, kao što nije bio naklonjen ni njemu, potrebno je neprestano obnavljati i jačati vjeru da nismo sami, ma kako god bili slabi, jer on je uvijek s nama. Na svakom je od nas da se večeras i ovih dana ispita koliko je iskoristio milosnu priliku koju mu je Godina vjere pružila te se ojačao i učvrstio u vjeri u Krista, Kralja svemira, Životvorca i Spasitelja.

3.     Kako znamo, proslava Godine vjere vezana je uz 50. obljetnicu saziva Drugog vatikanskog koncila, koji je neočekivano najavio i sazvao papa Ivan XXII. On je, mimo predviđanja, u visokoj životnoj dobi 28. listopada 1958. izabran za papu. Nitko nije očekivao da će se čovjek takve životne dobi odvažiti na tako važan i zahtjevan iskorak kao što je saziv i održavanje općeg crkvenog sabora, koji je posljednji put bio održan prije četiri stotine godina. No novi papa, kao Božji čovjek, vidio je da Crkva, ako se odmah ne počne obnavljati, neće biti u stanju ljudima prenositi ono najdragocjenije što joj je povjereno: Kristovo evanđelje, radosnu vijest i svjetlo za svakog čovjeka. Zato je smatrao da je sazivanje općeg crkvenog koncila neophodno i neodgodivo. Mnogo je toga bilo što se s vremenom nakupilo na živom tkivu Crkve te ju je ometalo u izvršavanju njezina poslanja prema volji svoga Utemeljitelja. Ali od sveg naslijeđenog i nakupljenog balasta daleko je veću i opasniju poteškoću predstavljalo sve veće hlađenje i gašenje vjere u mnogim kršćanskim dušama. Mnogi su bili vjernici i posjetitelji nedjeljnih i blagdanskih misa više iz običaja nego iz prave osobne vjere. Mnogo se toga držalo i obavljalo iz tradicije i navike. Netko je pronicljivo u svezi s time rekao: „Suptilni je oblik nevjere kad se netko navikne na ono što vjeruje. U navici je duša bez nade i duh bez pitanja.“ To je imalo za posljedicu da se Crkva sve više oslanjala na ljudsko, na institucije i vremenita sredstva, na formu i razne običaje, umjesto na živu vjeru u Krista i u nadahnuća i snagu njegovog Duha. Tijekom četiri godine, koliko je Koncila zasjedao, koncilski su oci donijeli četiri konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije, ukupno šesnaest dokumenata, a sve zapravo s jednom svrhom: obnoviti u srcima članova Crkve zapretanu ili već ugaslu vjeru u Krista Gospodina, kako bi Crkva, tako obnovljena, mogla jasnije svijetliti božanskim svjetlom i biti znak i putokaz pojedincima i narodima našeg i svakog drugog vremena.

4.     Ako to znamo, razumljivo nam je zašto je papa Benedikt htio pedesetu obljetnicu Drugog vatikanskog koncila proslaviti upravo Godinom vjere. Kao bl. Ivan XXIII. i on je bio svjestan drame kroz koju Crkva prolazi. O naravi te drame švicarski benediktinski opat i teolog Martin Werlen piše sljedeće: „Situacija Crkve je dramatična… Ona je dramatična ne samo zbog sve masivnijeg opadanja broja svećenika i redovnika ili zbog kontinuiranog opadanja posjetitelja nedjeljne mise. To su činjenice koje je lako utvrditi. Stvarni problem nije numeričke prirode. Stvarni problem je: Nedostaje vatre!“

To znači da nedostaje žive vjere, pravog vjerskog žara. Taj se nedostatak ne može nadoknaditi nikakvim bijegom u prošlost, niti jadikovkama zbog sekularizma i relativizma, ali ni nepromišljenim prihvaćanjem modernih trendova i novotarija, kao ni bilo kakvim materijalnim ili svjetovnim sredstvima. Naime, Crkva uvijek iznevjerava svoje pravo poslanje i gubi svoj izvorni identitet kad se nekritički i panično veže za prošlost, ali i kad se bezrezervno poistovjećuje s dominirajućim svjetonazorom, kao i kad nastoji nedostatak duhovnoga nadomjesti materijalnim ili političkim. Ništa od toga ne može biti rješenje za stanje u kojem se Crkva nalazi danas, niti je to ikad bilo rješenje za nju. Rješenje može biti samo vjera, raspirivanje žara vjere zapretanoga ispod naslaga tradicija i običaja. To je papa Benedikt želio postići proglašavanjem Godine vjere o pedesetoj obljetnici Drugog vatikanskog sabora. Kao veliki teolog i aktivni sudionik na Koncilu, a prvenstveno kao Božji čovjek, on je dobro znao da se bez žive vjere i istinskog apostolskog žara koncilske smjernice ne mogu ostvariti, a to znači ni Crkva obnoviti i osposobiti za svoje poslanje. Kao njegov prethodnik bl. Ivan XXIII. i papa Benedikt dobro je znao da u Crkvi sve stoji i pada s vjerom, ne s onom koju netko prihvaća na temelju obiteljske tradicije, nekakvih običaja ili iz drugih sličnih razloga, nego s vjerom koja je plod osobnog i svjesnog izbora i opredjeljenja.

A da bi takav izbor i opredjeljenje bili mogući, potrebno je poznavati ono što se vjeruje. Radi toga nas je papa Benedikt pozivao da tijekom Godine vjere pokušamo bolje upoznati Katekizam Katoličke Crkve i učenje Drugo vatikanskog sabora, na kojem se Crkva predstavila u svojom pravom licu, tj. kao zajednica koja, vođena Duhom Svetim, u trajnom unutarnjem dijalogu i u budnom praćenju zakova vremena, traži istinu o sebi i svoj put do čovjeka. U tom nam se smislu večeras postavlja pitanje koliko smo tijekom ove Godine vjere slijedili Papine pozive i poticaje. Po tome ćemo znati jesmo li vjeru u svom srcu raspirili i razgorili odnosno, kako bi rekao sam Papa, jesmo li prošli kroz njezina vrata, koja su uvijek otvorena.

5.     Tijekom slavljenja Godine vjere doživjeli smo odreknuće pape Benedikta i izbor pape Franje, prvog pape isusovca i prvog pape koji dolazi iz latinoameričke Crkve. Njegova pojava i nastup oživjeli su mnoge nade u obnovu Crkve. Njegov je poseban doprinos proslavi Godine vjere enciklika „Svjetlo vjere“, koju je napisao zajedno sa svojim prethodnikom, zbog čega neki kažu da je to enciklika napisana „s četiri ruke“. Temeljna je poruka njegove enciklike poziv da ponovno otkrijemo svjetlo vjere, dakle da učinimo ono na što je već Drugi vatikanski koncil pozvao kršćane i sve ljude, a i papa Benedikt XVI. proglašenjem Godine vjere. Evo kako Papa Franjo progovara o značenju vjere koju treba ponovno otkriti: „Prijeko je potrebno ponovno uvidjeti osobitu narav svjetla vjere, jer kad se njezin plamen ugasi, i sva ostala svjetla na koncu izgube na svojoj snazi. Svjetlo vjere posjeduje, naime, jedinstveno obilježje, jer je sposobno prosvijetliti cijeli ljudski život. Da bi neko svjetlo bilo tako jako, ne može proizlaziti iz nas samih, već mora dolaziti iz nekog izvornijeg vrela, mora dolaziti, u konačnici, od Boga. Vjera se rađa iz susreta s Bogom živim, koji nas poziva i otkriva nam svoju ljubav…“ (br. 4).

A u nagovoru kardinalima, koji je održao 14. ožujka 2013., drugog dana nakon što su ga izabrali za Petrova nasljednika, istaknuo je tri stvari koje nam je činiti: ići, graditi, ispovijedati. Ići u Gospodnjoj svjetlosti, ići poput Abrahama koji je slijedio Božji poziv ne kolebajući se, ne zaustavljajući se, jer svako zaustavljanje na putu vjere znači prestajanje samog života koji nam je po njoj dan. Graditi Crkvu, Kristovu zaručnicu, na ugaonom kamenu koji je sam naš Gospodin. I treće: ispovijedati, tj. svjedočiti. Papa kaže: „Možemo hodati koliko hoćemo, možemo graditi tolike stvari, ali ako ne ispovijedamo Isusa Krista, stvar ne ide. Postajemo neka ustanova za javnu pomoć, ali ne Crkva, Gospodinova zaručnica.“ I zaključio je svoj kratki nagovor riječima: „Želio bih da svi,…, imamo hrabrosti, baš hrabrosti, ići u Gospodnjoj prisutnosti, s Gospodinovim križem; graditi Crkvu na Gospodnjoj krvi, koju je on prolio na križu; i ispovijedati jedinu slavu: Krista Raspetoga. I tako će Crkva ići naprijed.“

Draga braćo i sestre, čini mi se da sebi i svima vama na kraju Godine vjere ne mogu ništa bolje poželjeti nego što je papa Franjo poželio kardinalima na kraju svog nagovora: „Želim svima nama da nam Duh Sveti, po zagovoru Gospe, naše Majke, dadne tu milost: ići, graditi, ispovijedati Isusa Krista Raspetoga. Tako neka bude.“

Skip to content