Svi Sveti

Propovijed nadbiskupa, Svi Sveti

Kozala, 1. studenog 2013. – 11.00 sati

Draga braćo i sestre! Dragi župljani!

Današnja je svetkovina posvećena svecima. Stoga nam se prije svega postavlja pitanje: Tko je svetac ili tko su sveci? A drugo pitanje je: Kako se postaje svecem? Odgovor na to zvuči jednostavno: Svecem se postaje tako da se živi sveto.

Sveci su dakle ljudi koji su živjeli sveto. Ali to nije kraj. Postavlja nam se odmah sljedeće pitanje: Što znači živjeti sveto? Ili: Kako se živi sveto? Odgovor na to trebamo tražiti na tragu Isusova govora o blaženstvima, koji je Crkva upravo zbog toga izabrala da se čita i razmatra na današnju svetkovinu. Tu ćemo se prisjetiti kako Crkva svetima smatra one koji su u herojskom stupnju živjeli i ostvarili evanđeoske kreposti. A to su upravo oni na koje Isus poziva u svom govoru o blaženstvima. Promotrimo stoga pozornije Isusov govor kako s aspekta sadržaja tako i pod vidom obveza i dužnosti koje iz tog sadržaja proizlaze.

Kršćanska povelja

Isusov govor o blaženstvima smatra se poveljom ili statutom zajednice Isusovih učenika, a to je Crkva. Zato je to govor koji je normativan i obvezujući za svaku kršćansku zajednicu i pojedince u njoj. U tom smislu možemo ga usporediti s deset zapovijedi koje je Bog preko Mojsija dao Izraelcima na Sinaju, kako bi, držeći ih se i živeći prema njima, ostvarili prijateljstvo s Bogom i postali svetima. To znači da i mi možemo postati Božjim prijateljima ili svetima ako se držimo novog zakona koji nam je Otac nebeski objavio po svome Sinu Isusu Kristu. Da je riječ o novom zakonu što ga Isus proglašuje, može se iščitati i iz nekih detalja. Na primjer Isus, prema sv. Mateju, drži svoj govor na gori, što podsjeća na Mojsija i brdo Sinaj gdje je proglašen dekalog. Znakovito je i to što Isus govor drži sjedeći, jer to znači da on nastupa kao pravi zakonodavac. A što se obraća ne samo užem krugu učenika nego svemu mnoštvu znači da je riječ o zakonu koji vrijedi za sve. Ujedno teme i sadržaj tog novog zakona pokazuju jasno i nedvosmisleno da se radi o nečem doista novom u odnosu na Mojsijev zakon, da je posrijedi stvarno uspostava novog odnosa čovjeka prema Bogu, prema sebi samom i prema drugim ljudima.

Posebno upada u oči to što Isusov novi zakon ima za cilj blaženstvo ili sreću koji se trebaju postići prihvaćanjem i življenjem na određeni način negativnih stvarnosti našeg života, kao što su siromaštvo, progonstvo i žalost, ili onih koje se danas više smatra slabostima nego krepostima, kao što su npr. krotkost i milosrđe. Doduše, pored tih u očima današnjeg čovjeka više ili manje negativnih stvarnosti, postoje u novom zakonu blaženstava i one koje se i danas smatra pozitivnima, npr. zauzimanje za mir ili pravdu. U svakom slučaju, Isusov novi zakon pokazuje kako čovjek može postići blaženstvo bez obzira na okolnosti u kojima se nalazi, bez obzira da li je npr. bolestan, žrtva progona ili nepravdi, siromašan ili bogat, ili se možda aktivno bori za uspostavu novih odnosa u društvu i za afirmaciju Božje vladavine u svijetu. Drugim riječima, nema stanja u kojem čovjek ne može biti blažen ili sretan.

Siromaštvo, žalost i krotkost

Pogledajmo sada, braćo i sestre, pobliže u nečemu se sastoji novost koju donosi zakon blaženstava što ga je Isus proglasio. Pođimo od prvog blaženstva koje glasi: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ Postavlja se pitanje kako siromah može biti blažen ili sretan. Nije li on sve prije nego sretan i blažen? To prvo blaženstvo možemo razumjeti ako imamo u vidu biblijsko shvaćanje siromaštva, koje se ne svodi samo na materijalnu oskudicu. Siromah u biblijskom smislu je prije svega čovjek koji nije umišljen i u svojoj samodostatnosti zatvoren u sebe, nego čovjek koji zna da svoj život može uspješno ostvariti samo u otvorenosti drugima i posebno Bogu. U tom je smislu on siromašan i u tom je smislu Bog njegovo istinsko bogatstvo. On je sretan i blažen jer ima iskustvo slično onom sv. Terezije Avilske koja je govorila: „Bog sam je dosta!“ Sveci su bili upravo ljudi kojima je Bog bio dosta, koji su se osjećali bogatima jedino u njemu.

Kako smo rekli, drugo se blaženstvo odnosi na žalost i utjehu: „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“ Koji su to ožalošćeni koje može samo Bog utješiti? Možemo reći da postoje dvije vrste takvih ljudi. Jedni su oni koji su žalosni zbog odbacivanja Boga, dakle zbog nevjere u svijetu, ali i zbog mrlja na licu Crkve i podjela među onima koji bi trebali biti „jedno srce i jedna duša“. Drugi su pak žalosni zbog svojih grijeha. Očito nas od jedne i druge žalosti može osloboditi samo Bog, što on i obećava svima koji su zbog navedenih razloga žalosni.

Na ovo se nadovezuje blaženstvo o krotkosti ili blagosti: „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“ Dok se danas krotkost smatra slabošću, u Sv. pismu ona je veoma cijenjena krepost. Krotkima se nazivaju ljudi koji nose u srcu velik mir (usp. Ps 37, 10), koji im nikakva nepravda ili zloća ne mogu oduzeti. Sam nas Isus poziva: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“ (Mt 11, 29). A sv. Pavao potiče Korinćane riječima: „osobno vas zaklinjem blagošću i obazrivošću Kristovom…“ (2 Kor 10,1) te ističe kako je blagost jedan od plodova Duha Svetoga u srcima vjernika (usp. Gal 5, 22). Blagost je dakle izraz naše suobličenosti Isusu Kristu i poučljivosti njegovu Duhu. U Kristu, u njegovu blagom i poniznom srcu, blagost je na uzoran način ostvarena i nama dana kao primjer i poticaj za nasljedovanje.

Pravednost, milosrđe i čistoća srca

Četvrto blaženstvo glasi: „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“ Poznavaoci Sv. pisma ističu kako se pravednost u biblijskom smislu ne podudara posve s modernim značenjem te riječi koje se sastoji u tome da se „svakome dadne ono što mu pripada“. Naime, u Sv. pismu pravedan je onaj čovjek čiji je život usklađen s voljom Božjom, tako da je „biti pravedan“ donekle podudarno s „biti svet“. Gladovati i žeđati za pravednošću znači prema tome gladovati i žeđati za svetošću, ispravnošću i savršenošću prema mjeri Božje volje. Oko takvog su se života sveci ozbiljno i ustrajno trudili te su tako postigli ono što Isus takvima obećava, a to je blaženstvo, sreća.

„Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ To je peto blaženstvo koje znači da se sreća postiže samilošću prema grešnicima, bolesnima, patnicima, strpljenjem sa svima takvima i opraštanjem svima koji nas progone i zlo nam nanose. Prakticirajući milosrđe, vjernik unosi u sredinu u kojoj živi svjetlo Božje ljubavi i strpljivosti te se tako sam posvećujući sličan Bogu koji je samo milosrđe. Sjetimo se također molitve Oče naša u kojoj Isus milosrđe prema onima koji su naši dužnici ističe kao uvjet da i Bog bude nama milosrdan.

Šesto blaženstvo glasi. „Blaženi čista srca: oni će Boga gledati!“ Čistoća je prema biblijskom shvaćanju ukorijenjena u čovjekovu srcu koje je središte njegove osobe, sjedište inteligencije, osjećaja, misli, dobrih i loših nakana. Na sličan način u modernom shvaćanju srce predstavlja čovjekov ja, najdublji i najskriveniji dio čovjeka. I upravo u tom središtu ljudske osobe Bog se želi nastaniti kako bi ljudsko biće usmjerio i vodio prema sreći. Ali pretpostavka je za to da čovjek bude u sebi raspoloživ i otvoren za prihvaćanje Božjih poticaja, da se ne zatvara Božjoj riječi koja ga poučava i upućuje na put sreće i blaženstva. Čistoća srca upravo to znači.

Zauzimanje za mir

Sedmo se blaženstvo poziva na mirotvorstvo: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ Mirotvorci su po tome što nastavljaju u svijetu djelo Krista mirotvorca. Kao ni ostala blaženstva tako ni ovo ne možemo ostvariti bez autentičnog odnosa s Bogom. Samo onaj koji ima sinovski odnos prema Bogu, po uzoru na Isusa Krista, sposoban je uspostaviti i živjeti pozitivne odnose sa sebi sličnima i na taj način graditi mir, a time i kraljevstvo Božje koje i jest kraljevstvom pravde, mira i ljubavi. Ali to se ne može ostvariti bez otpora i protivljenja, zbog čega promicatelji pravde i mira moraju računati s trpljenjem i progonstvom, ali se smiju nadati i nagradi ako ne posustanu u toj borbi. S tom je situacijom povezano osmo blaženstvo: „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!“

Isus ne samo zakonodavac nego i izvršitelj zakona

Onaj koji je prvi na uzoran način živio po zakonu blaženstava, bio je sam naš Gospodin Isus Krist. On je bio u najvišem stupnju siromah u biblijskom smislu, jer se posve odrekao sebe, kako bi mu volja Očeva bila jedinim osloncem i zakonom. On je došao s nama podijeliti naš život, s nama se solidarizirati u žalosti i trpljenju, a Otac ga je za to nagradio uskrsnućem i proslavljanjem. Nitko nije bio tako krotak ni blag, niti toliko žedan pravednosti kao on. Niti ga je itko ikad nadmašio u milosrđu i praštanju, niti u nepokolebljivoj opredijeljenosti za Boga, njegovu riječ i volju. Niti je u cijeloj ljudskoj povijesti bilo većeg i iskrenijeg mirotvorca, koji je upravo došao na svijet da svojom smrću ukloni sva neprijateljstva među ljudima i sve ih sabere u zajednicu jednog Božjeg naroda, koja se zove Crkva. Ali zato nitko nije ni toliko bio progonjen zbog pravednosti kao on. To je donekle razumljivo, jer što je veće nečije zauzimanje za neku dobru stvara, to je veće i protivljenje onih kojima to nije po volji. A nitko se nije toliko zauzimao za uklanjanje nepravdi i grijeha kao Isus!

To znači da Isus nije samo zakonodavac nego i učitelj. On nije samo proglasio zakon blaženstava nego nam je dao i najsavršeniju pouku kako se po njemu živi i postiže nagrada za takav život, pouku ne samo riječima nego poglavito primjerom vlastitog života. Zbog toga je ušao u slavu Božju, objavljen je i uspostavljen kao Sin Božji, primio je nagradu mirotvoraca te ne samo gleda Boga nego je postavljen i na Božje prijestolje da bude sudac živih i mrtvih. Kao sveci i mi smo pozvani od Isusa  prihvatiti zakon blaženstava i ostvarivati ga slijedeći njegov primjer. A da bismo to uspjeli, on nam dariva i svoga Duha koji pritječe u pomoć našoj nemoći. Neka nas u našim nastojanjima da se u svom životu ravnamo prema novom zakonu blaženstava prati i zagovor svih svetih koje su se ozbiljno trudili živjeti prema istom zakonu Gospodina Isusa Krista. Amen.