Sveć. ređenje Mate Berišića i Nikole Gajića
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Propovijed riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, Katedrala u Rijeci, 5. svibnja. 2013.

 

Dragi ređenici, draga rodbino i prijatelji naših ređenika, dragi vjernici!

1.     U Postinodalnoj pobudnici „Pastores dabo vobis“ blaženi Ivan Pavao II. napisao je o svećenicima: „Prezbiteri su u Crkvi i za Crkvu kao neko sakramentalno posadašnjenje Isusa Krista Glave i Pastira; vjerodostojno propovijedaju njegovu riječ, ponavljaju njegove geste opraštanja i ponude spasenja, nadasve krštenjem, pomirenjem i Euharistijom; kao i on, ispunjeni ljubavlju sve do posvemašnjeg dara samoga sebe skrbe za stado koje ujedinjuju i vode k Ocu po Kristu u Duhu“ (br. 15).

A u Rimskom pontifikalu, u prijedlogu za nagovor prigodom svećeničkog ređenja, između ostaloga čitamo: „Istina, čitav sveti Božji narod u Kristu vrši kraljevsko svećeništvo. Ipak je sam naš veliki svećenik Isus Krist odabrao neke učenike da u njegovo ime javno vrše u Crkvi svećeničku službu za ljude. I sam poslan od Oca, poslao je u svijet apostole da po njima i njihovim nasljednicima – biskupima – trajno vrši svoju zadaću učitelja, svećenika i pastira. A prezbiteri se postavljaju za suradnike biskupskog reda, s njima sjedinjeni u svećeničkoj službi pozvani su da služe Božjem narodu.“ 

2.     Time su, braćo i sestre, opisane temeljne crte svećeničkog identiteta, o kojem se u naše doba mnogo govori. Svećenik je prije svega pozvan od Krista na dioništvo u njegovu svećeništvu. To znači da Krist odabire i poziva po svojoj volji ljude po kojima nastavlja za Božji narod, tj. Crkvu, izvršavati svoju zadaću učitelja, svećenika i pastira. U tu se službu pozvane i izabrane ljude postavlja po sakramentu svećeničkog reda. Iz toga proizlazi da je za svećenički identitet temeljna povezanost, štoviše, ucijepljenost u Isusa Krista. Tu svoju službu svećenik može ispravno izvršavati samo u zajedništvu i suradnji s biskupskim redom, ne dakle samostalno ili prema vlastitom nahođenju.

3.     To je jedna strana svećeničkog identiteta. A druga je povezana sa zajednicom Božjeg naroda ili Crkvom, koji sačinjavaju svi koji su povjerovali i krstili se u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Svi koji se tako krste postaju dionicima Kristova kraljevskog svećeništva, koje se također naziva opće svećeništvo svih vjernika. A svećeništvo koje se dobiva primanjem sakramenta svećeničkog reda naziva se ministerijalno ili službeničko svećeništvo. Nositelji su tog svećeništva pozvani, vršeći učiteljsku, posvetiteljsku i pastirsku službu, služiti onim članovima Crkve koji su krštenjem postali dionicima općeg ili Kristova kraljevskog svećeništva. Zbog toga se o prezbiterima, tj. o svećenicima koji su to postali po svećeničkom redu, kaže da su uzeti iz naroda i postavljeni za narod. To znači da ih je Krist pozvao i izdvojio na neki način iz zajednice vjernika, ali samo zato da bi ih postavio njima u službu. Iz tog proizlazi da prezbiterska služba, koja ima učiteljsku, posvetiteljsku i pastirsku dimenziju, nije služba koja je sama sebi svrhom. Samo u zajednici Crkve i u služenju njoj ta služba ima svoj smisao i značenje. Svećeništvo nije nikakva nagrada koja bi se za nekakve zasluge dijela pojedincima; ono nije nikakva, kako bi narod rekao, „privatna prćija“.

4.     Iz te dvostruke upućenosti svećenika, naime na Krista i na Crkvu, slijede neki imperativi koje svećenik mora bezuvjetno izvršavati. To je najprije trajno njegovanje duboke povezanosti s Isusom Kristom, koji ga je pozvao i povjerio mu dioništvo u svome svećeništvu. Bez životne povezanosti s Kristom nijedan svećenik ne može ispravno i dostojno vršiti svećeničku službu. To vrijedi i za svjetovne službe. Bez čvrste povezanosti, pa čak bez poistovjećivanja s onim tko nam je neku službu povjerio da je u njegovo ime obnašamo, mi tu službu ne može na pravi način obavljati. A s Kristom se možemo na razne načine povezivati. Pritom je svakako neizostavna ona veza koja se uspostavlja slušanjem i razmatranjem Božje riječi, razgovorom s Bogom koji se zove molitva te nastojanjem za što dubljim sjedinjenjem s Kristom po slavljenju sakramenata, osobito sv. mise po kojoj se, primajući Kristovo tijelo i krv, s njime najtješnje sjedinjujemo. Ako svećenik ustraje na tom putu, Kristov će život, njegova volja, misli i osjećaji postajati u sve većem stupnju svećenikov život, svećenikova volja, njegove misli i osjećaji. Upravo je takvu povezanost Isus živio sa svojim nebeskim Ocem, o čemu svjedoče njegove poznate riječi: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo“ (Iv 4, 34). Slično je sv. Pavao rekao o svojoj povezanosti s Kristom: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2, 20). Dakako, taj ideal nitko, pa ni svećenik, ne dostiže odjednom niti jednom zauvijek, nego se za njega svakodnevno cijelog života treba opredjeljivati i za njim ustrajno težiti.

5.     Na isti se način svećenik neprestano treba poistovjećivati s Crkvom, kojoj je u službi. To opet ostvaruje stavljajući u prvi plan ne sebe nego Crkvu, tj. narod koji mu je povjeren. Radi toga svećenik mora posjedovati trajnu raspoloživost činiti ono što Crkva posredstvom pape i biskupa od njega traži i očekuje. Da bi to bilo moguće, potrebno je pozorno osluškivati potrebe Crkve, posebno one u koju smo kao svećenici inkardinirani, ali i univerzalne Crkve, jer inkardinacija u jednu partikularnu Crkvu „ne smije učiniti svećenika uskogrudnim i zatvorenim u partikularistički mentalitet“ (novi Direktorij za službu i život svećenika, br. 15). Želi li onaj kojemu je povjerena državna ili neka druga svjetovna vlast opravdati povjerenje koje mu je dano, ne smije sebe stavljati u prvi plan, nego dobro onih koji su mu vlast dali, odnosno onih kojima ona treba biti u službi. To još više vrijedi za one koji narodu, ali i svakom čovjeku, trebaju služiti u ime Isusa Krista, koji je sebe potpuno predao za nas. Ugledajući se u njega koji je imao sažaljenja nad narodom i do kraja ga ljubio, svećenik trajno uči kako se ljubi ne samo Crkvu nego i svakog čovjeka, posebno onoga koji je odlutao, koji je nemoćan ili društveno marginaliziran. U tom smislu rečenica koja se nalazi u već spomenutom novom Direktoriju za službu i život prezbitera, a glasi: „Po djelu koje je povjerio apostolima i njihovim nasljednicima, Krist nastavlja darivati sebe svojoj Crkvi. U njoj služba prezbitera nalazi svoj prirodni locus i ostvaruje svoje poslanje“ (br. 13), treba biti shvaćena ne samo kao poziv i poticaj svakom svećeniku nego upravo kao imperativ kojeg se treba rigorozno držati u vršenju svoje službe.

6.     O svemu ovome što smo dosad rekli o svećeničkom identitetu i svećeničkoj službi govori i Božjoj riječi koju smo netom čuli. Prisjetimo se da je Izaijino proroštvo iz prvog današnjeg čitanja Isus u nazaretskoj sinagogi pročitao pred okupljenom zajednicom i nakon toga ustvrdio da se ono upravo ispunilo, što su nazočni ispravno shvatili kako on sebe smatra njegovim izvršiteljem. Drugim riječima, Isus sebe proglašuju pomazanikom Božjim Duhom i čovjekom koji će, prema proročkom viđenju, biti blagovjesnik siromasima, izbavitelj sužnjeva, izlječitelj slijepaca, osloboditelj potlačenih i navjestitelj godine milosti Gospodnje (usp. Lk 4, 18-21). Dajući vam dioništvo u svome svećeništvu, Krist vam, dragi ređenici, daje u zadatak taj isti program koji trebate ostvariti, odnosno koji on želi po vama nastaviti ostvarivati u svijetu. Zato ste i vi, kao i on, pomazani Duhom Gospodnjim. Možete se pritom pitati koji su to sužnjevi koje ćete oslobađati, slijepci kojima ćete pomagati da progledaju, potlačeni koje ćete izvoditi na slobodu i na taj način proglašavati godinu milosti Gospodnje? Sigurno sve to treba shvatiti u duhovnom smislu kao oslobađanje od grijeha, kao pomaganje onima kojima ćete biti poslani da u ovom vremenu sveopćeg relativizma vide i prepoznaju neprolazne vrijednost, kao i Boga koji je jedni sigurni orijentir u ljudskom životu. Gospodin vam daje pomazanje svoga Duha, kako biste doista, poput njega, sve takve mogli ljubiti,njegovom riječju prosvjetljavati i zauzeto im pomagati da iziđu iz duhovnog ropstava i postignu istinsku slobodu djece Božje. Pritom će često biti potrebno da i vi, kao što je činio Isus, djelima karitasa raspoložite takve ljude za prihvaćanje onog dubljeg oslađenja : od grijeha koji čovjeka čini pravim siromahom, jer ga udaljuje od Boga, i robom, jer mu oduzima istinsku slobodu. Gospodin očekuje od vas da kao poslušne njegove sluge riječima i djelima, posebno svjedočanstvom vlastitog života svjedočite Božju ljubav i milost prema svakom čovjeku, koja nam je darovana u Isusu Kristu.

7.     A pisac Prve Petrove poslanice poučava nas, u čitanju koje smo čuli, kako se ne smije vršiti svećenička služba, ističući da njezino obavljanje ne smije biti prisilno, radi prljava dobitka i na način kako to čine gospodari. Naprotiv, svećeničku službu treba, kaže nam on, živjeti i obavljati: dragovoljno, oduševljeno i kao uzori stada.

Sveti pisac nam na taj način kaže isto što je Isus o sebi rekao u današnjem evanđelju, nazvavši sebe dobrim Pastirom, koji svoj život polaže za svoje ovce, za razliku od najamnika kojemu nije stalo do ovaca nego do vlastitih interesa.

U tom smislu Božja nas riječ poučava kakvi svećenici trebamo i kakvi nipošto ne smijemo biti. Znamo da u Vinogradu Gospodnjemu ima i jednih i drugih, i onih koji se ponašaju poput najamnika i gospodara, koji sve čine preko volje i iz svojih posebnih interesa, kao i onih koji se trude iskreno nasljedovati Isusa Krista kao dobrog Pastira i svoje svećeništvo živjeti po uzoru na njega, ljubeći iznad svega povjereno mu stado, tj. Crkvu Božju u cjelini i svakog njezina člana pojedinačno. Dragi ređenici, narod Božji očekuje da budete upravo svećenici i pastiri po uzoru na Isusa Krista i u čvrstoj povezanosti s njime, koji je ljubio svoje do kraja, predajući se za njih i u smrt.

8.     Dragi ređenici, vi ćete svoje svećeništvo živjeti i ostvarivati u dvadeset i prvom stoljeću, koje već sada Crkvu stavlja pred velike izazove, a očekivati je da će oni s vremenom biti još veći. Svi se ti izazovi mogu svesti pod zajednički nazivnik sekularizacije, koju prati, kako je rekao kardinal Ratzinger odnosno papa Benedikt XVI., „progresivni proces dekristijanizacije i gubljenja bitnih ljudskih vrijednosti koji je zabrinjavajući. Veliki dio današnjeg čovječanstva ne nalazi u trajnoj evangelizaciji Crkve evanđelje, to jest uvjerljivi odgovor na pitanje: Kako živjeti? (…) Svi trebaju evanđelje; evanđelje je namijenjeno svima a ne  samo određenom krugu i zato smo dužni tražiti nove putove kojima ćemo donijeti evanđelje svima“ (cit. prema novom Direktoriju za službu i život prezbitera, br. 19). Potrebno je dakle tražiti nove metode i načine kojima možemo kršćanskom porukom doseći i taknuti srce suvremenog čovjeka. Radi toga je nužno neprestano čitati „znakove vremena“ po kojima nam Bog progovara i upućuje nas. U tom smislu svećenik današnjeg i nadolazećeg vremena mora u sebi njegovati istraživački duh, duh neprestanog učenja, duh otvoren uvijek novom, a sve kako bi uvijek istu Radosnu vijest navijestio konkretnom čovjeku jezikom njemu razumljivim. Pritom se moramo držati savjeta koji daje novi Direktorij za službu i život svećenika: „Neka svećenici imaju na pameti da se ne mogu sami upuštati u tu misiju. Kao pastiri svoga naroda, neka osnivaju vjerničke zajednice za evanđeosko svjedočenje i naviještanje Radosne vijesti“ (br. 21).

Svi spomenuti zadaci i izazovi zahtijevaju od nas, dragi ređenici i dragi svećenici, neprestano obnavljanje i raspirivanje onog žara kojim su bili  ispunjeni Isusovi učenici na počecima Crkve. Trebamo dopustit i“da nas obuzme gorljivost apostolskog naviještanja poslije Pedesetnice“ (Ivan Pavao II. NMI, 40), koju ćemo doskora proslaviti. Amen. 

Skip to content