Okruženi tolikim oblakom svjedoka
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Poruka riječkog nadbiskupa za blagdan sv. Vida,

zaštitnika Riječke nadbiskupije i grada Rijeke

 

Draga braćo i sestre!

 

1.     Ovogodišnji blagdan sv. Vida, mučenika i našeg nebeskog zaštitnika, slavimo u Godini vjere, koju je Sveti Otac Benedikt XVI. u Rimu inaugurirao 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu početka Drugog vatikanskog koncila, a trajat će do nedjelje Krista Kralja ove godine.

Zbog toga sam vam proteklih mjeseci u raznim prigodama pisao i govorio o vjeri, počevši od 13. listopada 2012., kada je u našoj katedrali svečano proslavljen početak Godine vjere u Riječkoj nadbiskupiji. Toj važnoj temi posvetio sam i propovijed na blagdan Gospe Trsatske. Znamo da je naše nadbiskupijsko i svehrvatsko svetište na Trsatu posebno povezano sa štovanjem svete nazaretske obitelji Isusa, Marije i Josipa, koji su nam učitelji i uzori vjere i poslušnosti nebeskom Ocu. Proslava desete obljetnice pastirskog pohoda našoj Crkvi i Domovini sada blaženog pape Ivana Pavla II., koji je tom prigodom imao stalno boravište u Rijeci, također nam je bila izvrsna prigoda za razmišljanje o vjeri, ali i za molitvu da Bog sačuva vjeru u našem narodu. Budući da nam Bog vjeru dariva po svjedočenju drugih, posebno je važno neprestano moliti i činiti sve da ju stariji prenesu na mlađe naraštaje, kako bi se sveta tradicija vjere nastavila i u novim vremenima. U tom smislu nam je proslava sv. Vida, mladog mučenika za vjeru iz vremena ranog kršćanstva, poticaj da se ispitamo kako odgajamo svoju djecu i mlade u duhu vjere. A znamo da to umnogome ovisi o tome kakav im vjernički primjer mi stariji dajemo.

2.     Na takvo propitivanje i razmišljanje potiče nas pisac Poslanice Hebrejima koji svoje čitatelje, a među njima smo i mi, upućuje na promatranje tolikih uzora vjere u Starome zavjetu, počevši od Abela i Abrahama, kojega zovemo praocem svih vjernika, pa sve do Davida, Samuela i proroka (usp. Hebr 11, 1-39; 12, 1-3). To čini u uvjerenju da od njih možemo naučiti što znači vjerovati Bogu i ustrajati u vjeri, unatoč svakojakim protivštinama.

Znamo da se starozavjetnim svjedocima vjere pridružuje bezbrojno mnoštvo novozavjetnih, kršćanskih svjedoka iz svih razdoblja kršćanske povijesti, sve do naših dana, svjedoka koji su nam poznati, ali i onih koje samo Bog kao takve poznaje. Svi su nam oni, predvođeni, praćeni i jačani u vjernosti „od Isusa Krista, Svjedoka vjernoga“ (Otk 1, 5), učiteljima i uzorima u svjetlu kojih možemo promotriti sebe i svoj vjerničku postojanost i dosljednost.

3.     Pisac Poslanice Hebrejima opisuje što su sve morali podnijeti starozavjetni svjedoci vjere, pa ističe kako su bili stavljani na muke, bacani u okove i tamnice, kamenovani i piljeni, bacani pred zvijeri i ubijani oštricom mača, tlačeni i zlostavljani, izrugivani i bičevani, protjerivani i pljačkani (usp. Heb 11, 33-38).

Sve se to, naravno, može reći i o novozavjetnim, kršćanskim svjedocima vjere. Samo je Bogu poznato koliki su kršćani i kakve sve okrutnosti podnijeli tijekom dvije tisuće godina radi svoje vjere! Bezbožnici su ih na razne načine progonili i uništavali, ali učinak je bio suprotan, upravo neočekivan, jer je usporedo s jačanjem progonstva rastao i broj onih koji su vjeru prihvaćali i svjedočili. Zbog toga je crkveni pisac Tertulijan napisao kako je krv mučenika sjeme novih kršćana. To znači da poteškoće, pa i one najteže, ne uništavaju vjeru nego ju, naprotiv, jačaju i učvršćuju. Progonitelji i protivnici vjere to teško shvaćaju.

4.     Ne smijemo, međutim, zaboraviti da među svjedocima vjere ipak ogromnu većinu čine oni koji zbog vjere nisu morali podnositi fizička progonstva, otimanje imovine ili neka druga zlostavljanja, nego su samo dosljedno živjeli prema svojoj vjeri u svakodnevnom životu. Odolijevajući raznim poticajima i iskušenjima, iznutra i izvana, odnosno ne popuštajući vlastitim sebičnim porivima i ambicijama kao ni očekivanjima i sugestijama okoline, vodili su cijeloga života borbu za očuvanje svoje vjere. Iako takva borba nije u doslovnom smislu riječi krvava, ona nije ništa manje teška i ništa manje zahtjevna od one koja iziskuje prolijevanje vlastite krvi. To je cjeloživotna borba za ljubav protiv mržnje, za pravdu protiv iskušenja nepravde, za slobodu protiv zamamnosti prilagodbe i utapanja u masu, za mir protiv iskušenja rata, za oproštenje protiv zavodljivosti osvete, za čovječnost protiv nečovječnosti, jednom riječju: borba za oživotvorenje Isusovih blaženstava u kojima je on sažeo sav svoj program koji je došao ostvariti na zemlji (usp. Mt 5, 1-11; Lk 6, 20-23). Ustrajući dosljedno u vjernosti onome koji ih je pozvao, oni su sačuvali neprekinutim sveti lanac predaje vjere od jednoga naraštaja na drugi. Mnogi od njih nisu o vjeri znali duboko umovati, ali su je umjeli iskreno i dosljedno živjeti.

5.     U čemu je tajna takvog shvaćanja i življenja vjere kakvo susrećemo kod svih koji su vjeru svakodnevno živjeli usprkos mnogim iskušenjima i ljudskim slabostima, kao i kod onih drugih koji su radi vjere sve žrtvovali, pa i vlastiti život? Odgovor nam daje već spomenuti pisac Poslanice Hebrejima koji nas poziva da upiremo pogled u Isusa Krista „koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu, te sjedi s desna prijestolja Božjega“ (Heb 12, 2). To znači da je vjera nemoguća bez pogleda u Isusa Krista, bez promatranja njega, raspetog i uskrsnulog, ali i onoga koji je prije toga dijelio s ljudima njihov život, tješio ih, ozdravljao, pridizao.

Ne radi se, naravno, o uzdizanju tjelesnih očiju prema Isusu nego onih duhovnih, očiju našeg uma i srca. Vjera nije samo stvar volje i osjećaja nego i uma; ona uključuje spoznaju, umno i duhovno promatranje Isusa Krista, „Početnika i Dovršitelja vjere“ (Heb 12, 2). Ali to se promatranje ne smije ograničiti samo na čisto intelektualno ili znanstveno gledanje, koje drugoga promatra kao objekt; naprotiv, ono mora imati molitveno-meditativnu dimenziju svojstvenu spoznaji između osoba, i samo kao takvo pokreće našu volju i cijelo biće na predanje Bogu i povjerenje u Boga. Na takvo znanje mislio je sv. Pavao kada je svome učeniku Timoteju pisao: „Znam komu sam povjerovao i uvjeren sam da je on moćan poklad moj sačuvati za onaj Dan“ (2 Tim 1, 12).

6.     No ne bismo mi upirali svoj pogled u Krista da on nije prije pogledao nas. Vjera pretpostavlja pogled, pogled uma i srca, pri čemu je Kristov pogled na nas temeljan. Kao u svemu, tako i u vjeri Bog ima inicijativu. Zato kažemo da je vjera prije svega Božji dar koji čovjek može prihvatiti ili odbiti. Mnoštvo svjedoka vjere o kojima govori pisac Poslanice Hebrejima, kako onih starozavjetnih tako i onih iz kršćanske ere, koji i danas ispisuju najljepše stranice kršćanske povijesti, umjeli su na Kristov pogled na njih odgovoriti svojim pogledom na njega i postojano ga i pomno promatrati.

A kako se Kristov i naš pogled susreću, pokazao nam je izvrsno sv. Ivan u svojem evanđelju, kad opisuje pozive prvih učenika (usp. Iv 1, 35-51). Svi su oni najprije bili od Isusa ugledani i pogledani i taj im je pogled bio dovoljan da pođu za njim i ostanu kod njega. Vidjevši dvojicu učenika Ivana Krstitelja kako ga slijede, Isus ih najprije pita što traže, a kad mu oni kažu da žele znati gdje stanuje, poziva ih: „Dođite i vidjet ćete.“ I oni ga poslušaše i pođoše za njim te „vidješe gdje stanuje i ostadoše“. Slično je vidio i pogledao Šimuna kojega je prozvao Petrom. A Natanael je bio toliko pogođen kad mu je Isus rekao kako ga je vidio još prije nego što ga je Filip pozvao, da je jednostavno uskliknuo: „Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!“ (Iv 1, 49). Učenici su također jedni druge pozivali k Isusu riječima: „Dođi i vidi!“ (Iv 1, 46), što zapravo znači: Dođi i upoznaj, pa ćeš se uvjeriti i povjerovati. To pokazuje kako vjeri prethodi spoznaja, ali i svjedočanstvo drugih. A nakon što su, vidjevši i spoznavši, povjerovali, vjera im je omogućila još dalje vidjeti i još dublje spoznati otajstvo onoga koji ih je prvi vidio i pozvao.

7.     I sv. Vid je, kao i toliki mladi tijekom povijesti, osjetio na sebi Kristov pogled, približio mu se, vidio i spoznao tko je on te mu čitavim svojim bićem povjerovao. Pokušajte se i vi, braćo i sestre, sjetiti kad ste prvi put osjetili Gospodinov pogled na sebi i svega što ste tada osjećali, a posebno vašeg pogleda, pogleda uma, srca i volje, zapravo cijelog vašeg bića, kojim ste na njegov pogled uzvratili. Osvježiti i oživjeti sjećanja na te milosne trenutke, nije li to upravo smisao svih naših slavlja, pa i onih koja upriličujemo povodom blagdana svetaca? Okruženi upravo njima, „tolikim oblakom svjedoka“, među kojima je i naš nebeski zaštitnik sv. Vid, odložimo sve što nas priječi osjetiti i vidjeti Kristov pogled na nama i ne prestajmo mu odgovarati upirući svoje oči u njega, „Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa“ (Heb 12, 2).

S tom željom čestitam svima blagdan sv. Vida, našeg nebeskog zaštitnika i zagovornika pred Božjim prijestoljem.

                              Vaš nadbiskup

                                                    Ivan

Skip to content