Đakonsko ređenje

Propovijed nadbiskupa Ivana Devčića

Župa. Sv. Nikole Tavelića, 12. X. 2013., čit.: Dj 6, 1-7a; Rim 12, 4-8; Mt 20,25-28

 

Dragi ređenici, poštovana braćo i sestre!

1.     Okupili smo se da poput prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu izaberemo prikladne muževe za službu đakona, da nad njima molimo i na njih položimo ruke. Sve to činimo jer Crkva i u našem vremenu i na ovom prostoru ima potrebu za takvom službom, kao što je, kako smo čuli, slična potreba postojala u prvoj Crkvi.

Prema Djelima apostolskim, koja je napisao sv. Luka, apostoli su predložili uvođenje đakonske službe kako bi na taj način uklonili napetosti u prvoj kršćanskoj zajednici, koje su bile prouzročene, stvarnim ili zamišljenim, nejednakim tretmanom prilikom podjele hrane udovicama domaćih Židova i onima koji su dolazili iz dijaspore. Dakle, prvotna je motivacija za uspostavu đakonata kao reda bila socijalne prirode, i takva je motivacija bila uvijek u Crkvi prisutna, pa i u naše vrijeme. Đakoni su u tom pogledu od početka bili pomoćnicima biskupima i prezbiterima, tj. onima koji su posebno odgovorni za kršćanske zajednice. Pod tim se vidom posebno među svim đakonima ističe sv. Lovro, đakon Crkve u Rimu, koji je siromahe nazivao bogatstvom Crkve. No već je među prvom sedmoricom đakona bilo i onih koji su bili ne samo poslužitelji kod stola zemaljskog kruha nego i kod stola Božje riječi. Sjetimo se Stjepana, koji je tako uvjerljivo i nadahnuto tumačio Sv. pismo i dokazivao kako se ono ispunja u Kristu, da ga njegovi protivnici nisu mogli pobiti, pa su ga stoga kamenovali. Nije nevažno u ovoj prigodi spomenuti da je đakon Stjepan bio i prvi mučenik za Krista. Koliko su đakoni, ne samo na počecima Crkve nego i tijekom cijele njezine povijesti, bili revni evangelizatori, pokazuje nam primjer đakona Filipa koji se, vođen Duhom Svetim, priključio dvoraninu etiopske kraljice na njegovu putovanju kako bi mu protumačio značenje knjige proroka Izaije koju je ovaj čitao te ga krstio, pa zatim odmah produžio dalje vođen željom da i drugima navijesti Krista. Dakako, sastavni dio đakonske službe bila je i ostala i molitva, bez koje se ne može nijedna služba u Crkvi ispravno obavljati.  

2.     Drugi vatikanski sabor obnovio je trajni đakonat, dokinuvši praksu kojom je đakonat u zapadnom kršćanstvu postupno bio sveden na stepenica na putu do reda prezbiterata. Pored toga što je ponovno uveo mogućnost da netko bude trajno samo đakon, Koncil je obnovio i praksu iz rane Crkve da se za đakonsku službu rede i oženjeni muževi. Dakako, za takve vrijedi pravilo koje je istaknuo već sv. Pavao: „Đakoni neka budu jedne žene muževi, neka dobro upravljaju djecom i svojim kućama“ (1 Tim 3, 12). Mi danas ovdje ipak ne redimo ni trajne ni oženjene đakone, jer se ova naša braća pripremaju da nakon đakonskog ređenja u određenom trenutku prime sv. red prezbiterata. Ali to što netko kao uvjet za primanje reda prezbiterata mora prije toga primiti red đakonata ima duboko značenje za samu prezbitersku službu, jer to pokazuje da je i ta služba neraskidivo povezana sa služenjem.

3.     Kako danas Crkva shvaća službu đakona sadržano je u obredu đakonskog ređenja. Tu se ističe kako đakoni, okrijepljeni darom Duha Svetoga, pomažu biskupu i njegovu prezbiteriju u službi riječi, oltara i ljubavi. Kao službenici riječi dužni su poučavati u svetom nauku i one koji vjeruju i one koji ne vjeruju, a kao služitelji oltara imaju zadaću naviještati evanđelje, pripremati euharistijsku žrtvu i vjernicima dijeliti Gospodnje tijelo i krv. Osim toga, predsjedaju molitvama, slave krštenje, prisustvuju vjenčanju i blagoslivljaju ga, nose popudbinu umirućima i vode pogrebne obrede. Kao vršitelji službe ljubavi, tj. karitativne djelatnosti, trebaju biti na usluzi svima, ne praveći razlike među ljudima ni po kojoj osnovi. Pritom Crkva posebno naglašava kako đakoni u svemu što čine trebaju tako postupati da ih svi mogu upoznati „kao prave učenike onoga koji nije došao da bude služen nego da služi“. A to će postići budu li ukorijenjeni i utemeljeni u vjeri te neporočni i besprijekorni pred Bogom i ljudima. U tom smislu đakoni su pozvani biti ne samo slušatelji nego i služitelji i vršitelji riječi Božje. Trebaju je, dakle, ne samo naviještati nego i po njoj sami živjeti. Ponašajući se na taj način oni u kršćanskoj zajednici živo predočuju samog Krista koji je bio sluga sviju te pomažu da se cijela zajednica, svi vjernici što više suobliče njemu koji „nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20, 28). U tom smislu sv. Pavao sve službe, pa tako i službu đakona, sagledava u okviru kršćanske zajednice koju, kako smo čuli u današnjem čitanju iz Poslanice Rimljanima, zamišlja kao tijelo s mnogo udova, tako da udovi služe tijelu, ali istovremeno i sve primaju od njega. To znači da nijedna služba u Crkvi, pa ni đakonska, nije svrha samoj sebi. Ona postoji poradi zajednice i može se ostvarivati samo u životnoj povezanosti sa zajednicom vjere.

4.     Čitanje iz Djela apostolskih podsjeća nas i na to koje kreposti moraju imati oni koji primaju sv. red đakonata. Prema riječi koju su apostoli uputili prvoj kršćanskoj zajednici, to moraju biti muževi na dobru glasu, puni Duha Svetoga i mudrosti.

Zanimljivo je da na prvom mjestu ističu uživanje dobrog glasa. Očito se pod time misli na kreposti naravnog reda, kao što su čestitost, savjesnost, urednost, odgovornost. Drugim riječima, za đakone ne mogu biti zaređeni ljudi koje zbog sumnjivog ponašanja bije loš glas. To znači da se đakonska i svaka druga služba u Crkvi može i smije povjeriti samo onima koji čestito žive prema onom zaklonu koji je Bog upisao u ljudsko srce, jer milost pretpostavlja narav.

Uz to kandidati za svetu službu moraju imati i nadnaravne kreposti, one koje u njihovo srce ulijeva Duh Sveti po svojim darovima. Đakonska je služba, kao i prezbiterska i biskupska, služba nadnaravnog reda. Ona predstavlja jedan od onih darova koje Krist, prema riječima sv. Pavla, dariva za izgradnju Crkve, svoga mističnog tijela. Zato se u posvetnoj molitvi ređenja đakona Bogu obraćamo vapajem: „Pošalji na njih, molimo te, Gospodine, Duha Svetoga. Neka ih dar tvoje sedmolike milosti ojača za vjerno vršenje službe.“

Treće što apostoli traže kao uvjet da bi netko bio prikladan za đakonsku službu odnosi se na mudrost. Nositelji službe đakonata moraju biti mudri ljudi. Pitanje je, međutim, na kakvu mudrost apostoli misle. Očito da nemaju na umu samo ljudsku mudrost, iako je ne isključuju. Nema sumnje da onaj kojemu se povjerava đakonska služba mora biti mudar u smislu one mudrosti koja je već kod starih Grka smatrana najvišom od svih kreposti, jer je bila usmjerena na ono vječno, božansko. Ipak, kad govore o mudrosti, apostoli prije svega misle na Kristovu mudrost, koja je, kako je rekao sv. Pavao, ludost i sablazan za ljude. Onaj kojemu se povjerava služba đakona mora usvojiti takvu mudrost, koja svoj najviši izraz doseže na Kristovu križu. To znači da đakon mora biti spreman s Kristom nositi svoj križ i zajedno s njime dati se na njemu razapeti radi spasenja braće.

5.     Nadam se, dragi ređenici, da ste tijekom svoje dosadašnje formacije umom i srcem usvojili takvu mudrost koja vas čini sposobnima za ustrajno nasljedovanje Krista. Nadam se da ste dosad revno surađivali s Duhom Svetim i u sebi umnažali njegovih sedam darova, i da ste se također trudili one zakone koje je Bog upisao u vaše srce živjeti i ispunjavati surađujući s njegovom milosti. Budući da su osobe koje vas poznaju i koje su pitane o vašoj prikladnosti potvrdile da ispunjate sve spomenute uvjete, odlučili smo, zazvavši Božju pomoć, izabrati vas i zarediti za đakone svete Crkve. Neka Gospodin dobro djelo koje je u vama počeo i dovrši. A vi, kad sve učinite što vam je dužnost, uvijek ponizno recite: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“ (Lk 17, 10). Amen.