Cvjetnica – Nedjelja Muke Gospodnje

Pashalna večera

Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim.  I reče im: “Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke.  Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.” I uze čašu, zahvali i reče: “Uzmite je i razdijelite među sobom.  Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe.”

Ustanovljenje euharistije – večere Gospodnje

I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.”  Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.”
“A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu.  Sin Čovječji, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje.”  I oni se počeše ispitivati tko bi od njih mogao takvo što učiniti. “
Lk 22, 14-23,56
 
Dragi prijatelji i danas nam Gospodin kroz sveto evanđelje progovara o važnosti euharistije kojom započinje Isusova muka.  Možemo slobodno reći da u samom činu euharistije čovjek najbliže stoji Nebu, odnosno na jedan način govoreći – tad već jesmo u Nebu – proživljavamo Isusovu muku, žrtvu, ali i Isusovo slavno uskrsnuće. Euharistija čovjeka izdigne iznad sivila ovoga svijeta, ona vjerniku otvara nepregledna prostranstva onostranosti za koju smo stvoreni. Mi moramo hodajući ovim svijetom ispuniti našu misiju, talente koje nam je Bog povjerio umnožiti na dobro svih onih koji nas okružuju i na dobro nas samih, ali moramo stremiti Nebu, jer za vječnost smo stvoreni. Biti u svijetu, a ne od svijeta. Katkada je to mnogo lakše izreći nego tako živjeti, ali sveta euharistija nam upravo i u tome pomaže – jačati se iznutra kako bi svoj život ispunili svim onim neraspadljivim. 
 
Mnogi i danas govore Isus – da, Crkva ne. No, kada zagrebete malo ispod površine ove tvrdnje brzo uočite kako ona nema nikakvih temelja, kako je poput masivne utvrde sagrađene na rahlom pijesku. Ako vjerujemo u Isusa, kako onda Isusu ne vjerovati? Kako ne biti redovit na svetoj misi ako je Gospodin sam svetu misu ustanovio? Kako ne živjeti one istine koje je Gospodin sam Crkvi ostavio na čuvanje? 
 
Iz otajstvenih događaja što ih proživljavamo u Velikom tjednu prosijava sama bit Kristova događaja. Iako se Kristovo otajstvo slavi kroz cijelu liturgijsku godinu, Crkva ga s osobitom snagom proživljava u Svetom trodnevlju, kada se želi što savršenije suobličiti s Kristovim životom, smrću i uskrsnućem, njegovim Vazmom.
 
U danima Svetog trodnevlja Crkva se suživljava sa stvarnostima od kojih i s kojima živi, sa sakramentima što izravno uozbiljuju Isusove riječi: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28, 20). Crkva se, dakle, spominje temeljnog sakramenta Krštenja, te svečanih ustanova Euharistije i Svetoga reda. Vazmeno je bdjenje, stoga, izuzetno prikladan trenutak primanja sakramenata kršćanske inicijacije: Krštenja, Potvrde i Euharistije.

 
Cvjetnica nam svojom procesijom s palminim grančicama i s čitanjem Muke za vrijeme euharistijskoga slavlja najavljuje temu Velikoga tjedna: Proslavu Isusa Krista koja se prema Ivanu događa već na križu, a prema drugim evanđelistima sjaji u Isusovu uskrsnuću, i istodobno muku koja stoji u središtu Velikoga tjedna. Ali – tako nam govori Cvjetnica – mi trebamo već i muku uvijek gledati imajući pred očima Isusovo uskrsnuće. Ne radi se o tome da sutrpimo s Isusom, nego je Isusova muka izraz ljubavi koja pobjeđuje smrt. O muci bismo trebali uvijek razmatrati imajući pred očima ljubav koja je jača od smrti.
 
Ako želimo Isusu biti vjerni, onda to dokazujemo djelima. Papir uistinu trpi svašta i ljudi su često spremni svašta izreći kako bi nekog impresionirali.  Nekada kao da i samog Boga želimo “očarati” našim riječima. Isusu su pak mnogo draža naša djela.  Po djelima se i naša vjera raspoznaje. Prisustvujmo stoga redovito svetim misama i obredima tijekom Velikog tjedna kako bi se na pravi način pripremili za najveći kršćanski blagdan – blagdan Uskrsa. Ljubav je jača od smrti, a nas je toliko ljubio Bog da je dao svoga Sina Jedinorođenoga – da bi mi svi mogli živjeti u vječnosti.
 
 
 
Skip to content