Božić

Propovijed riječkog nadbiskupa

Božić, danja misa (2013.) 

Draga braćo i sestre!

1.     Čini nam se da evanđelje o Isusovu rođenju, što smo ga upravo čuli na ovoj danjoj misi božićne svetkovine, a uzeto je iz Prologa Ivanova evanđelja, znatno odudara od onoga što smo iz Matejeva evanđelja slušali na misi bdijenja ili iz Lukina na ponoćki i na misi zornici. Ali ako pažljivije to promotrimo, uočit ćemo da je razlika poglavito u stilu i polazištu, ali ne i u sadržaju. Matej i Luka pišu slikovitije, njihov je stil pripovjedački, obogaćen mnogim detaljima i konkretnim osobama, koje imaju paradigmatsko značenje. Svega toga kod Ivana nema.

Njegov je stil meditativan i pomalo spekulativan. On ne spominje ni dijete ni majku, ni anđele ni pastire. On polazi od Isusova božanstva, od njegova otajstva u krilu Oca nebeskoga, te pokazuje kako se i radi čega on, Sin Božji, vječna Riječ u Bogu, utjelovljuje u svijetu i svojim dolaskom raspršuje tamu grijeha i smrti. Za razliku od toga, ostali evanđelisti gledaju na isti događaj odozdo, polaze od Isusova čovještva, od njegove zemaljske stvarnosti te pokazuju kako je Betlehemsko dijete zapravo utjelovljeni Sin Božji i naš Spasitelj kojega trebamo vjerom i ljubavlju prihvatiti.

Prema tome, sva četiri evanđelja naviještaju jedno Evanđelje, jednu Radosnu vijest, samo s različitih polazišta i motrišta. Boga dakle legitimira ne samo jedinstvo nego i različitost te nam tako dariva jedno Evanđelje u četiri različita oblika. Očito Bogu nije draga uniformnost, on voli zajedništvo u različitosti, jedinstvo koje ne isključuje mnoštvo izražaja i formi. Ako smo stvoreni na sliku Božju, a Sv. pismo nam kaže da jesmo, morali bismo i mi slično postupati te prihvaćati i promicati jedinstvo u razlici i razliku u jedinstvu u svom zajedničkom životu.

2.     Što to konkretno znači, pokazuju nam četiri evanđelista koji svaki na svoj način misle i prikazuje ne samo Isusovo rođenje nego i cijelo njegovo djelovanje. Ali uvijek tako da se u toj različitosti ne gubi ono bitno, ono zajedničko. Tako u božićnim evanđeljima Matej, Luka i Ivan govore o svaki na svoj način o jednome: a to je da se po Isusu Bog utjelovio u našu povijest i u naše živote. Upotrebljavaju čak i iste pojmove kao što su svjetlo i slava, koji u cijelom Svetom pismu označavaju Boga i Božju zaštitničku prisutnost u našem životu. Tako sv. Luka kaže da je pastire u betlehemskoj noći obasjala slava Gospodnja. A sv. Ivan ističe kako je po utjelovljenoj Riječi (tako on naziva Isusa) na svijet došlo Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka. To znači da iz božićnog otajstva izvire svjetlo koje može osvijetliti čitav naš život, ako se izložimo njegovim božanskim zrakama. Prihvaćajući to Svjetlo vjerom, spoznajemo dublji smisao svog života, koji ne možemo otkriti ako se oslanjamo samo na naša ljudska svjetlila. U tom smislu papa Franjo u enciklici „Svjetlo vjere“ ističe: „Prijeko je potrebno ponovno uvidjeti osobitu narav svjetla vjere, jer kada se njezin plamen ugasi, i sva ostala svjetla na koncu izgube na svojoj snazi“ (br. 4).

3.     Isto tako evanđelisti tvde kako je Isusovo rođenje vratilo u našu  stvarnost „slavu Gospodnju“, koja je u biblijskom jeziku izraz kojim se označava Božje savezništvo i Božja zaštita. Grijeh nas je udaljio od Boga, a time i od njegove zaštite koju je Bog Izraelcima, a po njima i svim ljudima, obećao ako budu vjerni savezu što ga je Mojsije u njihovo ime s njim sklopio. Znaci tog saveza, posebno dvije kamene ploče s deset Božjih zapovijedi, čuvani su u posebnom kovčegu koji su zvali Kovčeg saveza. Kad su neprijatelji Izraelcima oteli taj kovčeg, žena Elijeva sina Pinhasa izjavila je: „Otišla je slava od Izraela“ (1 Sam 4, 21). Svoju nemoć pred neprijateljima, svaki svoj poraz, Izraelci su uvijek objašnjavali kao povlačenje „slave Gospodnje“, što znači da im je Bog zbog njihovih grijeha uskratio svoju zaštitu. Utjelovljenjem i rođenjem Sina Božjega slava odnosno zaštita Božja ponovno se i definitivno nastanila ne samo u Izraelu nego u cijelom čovječanstvu, koje Bog dolazi po svome Sinu spasiti.

Bog neizmjerno nadilazi našu moć razumijevanja i izražavanja. Zbog toga sveti pisci rabe slikovit i simboličan govor, koji moramo znati tumačiti i u njemu otkrivati skriveni smisao i poruku. U s skladu s time cijelo je božićno otajstvo ispričano u slikama i simbolima, od kojih su upravo najjači svjetlo i slava. Isus je od Ivana naviješten kao Svjetlo s visine, koje obasjava svakog čovjeka. Ono je obasjalo betlehemske pastire, mudrace i bezbrojne druge. Ali nije obasjalo Heroda i farizeje. Dovoljno da se pitamo: Obasjava li i mene? Obasjava li i nas? U čijoj svjetlosti hodimo? Jesmo li, ne dopuštajući da Svjetlo božanske istine prodre u naše živote, ostali bez „slave Gospodnje“, bez Božje zaštite, pa svoje sigurnosti i uporišta grčevito tražimo u nečemu što nam ih ne može dati, barem ne u apsolutnom smislu. Samo je Bog čvrsta stijena na koju se možemo posve sigurno osloniti, samo nas on neće nikad iznevjeriti. To nam je upravo potvrdio dajući nam svoga Sina za Spasitelja i Učitelja.

4.     Spomenimo još i to da svi evanđelisti, svaki na svoj način, govore i o odbacivanju Betlehemskog djeteta i njegova svjetla i slave. Matej izvješćuje kako su ga kralj Herod i njegovi savjetnici pokušali ubiti, Luka pak kako mu stanovnici Betlehema nisu dopustili da se rodi u njihovu gradu, zbog čega se morao roditi izvan grada, kod pastira koji su čuvali svoja stada. A Ivan kaže: „K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše“ (1, 11). Dok to govori, Ivan misli na izabrani izraelski narod koji je kroz čitavu svoju povijest iščekivao Spasitelja, a kad je on došao, nisu ga prihvatili, jer se nije uklapao u njihove okvire u kojima se trebao pojaviti i djelovati. No nisu svi pripadnici tog naroda odbacili Spasitelja, mnogi su ga i prihvatili. Pored toga, na prihvaćanje je naišao i kod mnogih pripadnika poganskih naroda, koje simboliziraju mudraci koji s Istoka dolaze pokloniti mu se. Svima takvima Isus „podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1, 12), kaže Ivan.

Povijest se ponavlja pa se i u naše vrijeme događa kao na početku: jedni Isusa odbijaju, a drugi prihvaćaju. Odbijaju ga mnogi, među kojima su najbrojniji oni koji su odrasli u kršćanskoj tradiciji, koji su čak kršteni i izjašnjavaju se kao vjernici, ali u stvarnom životu ne slijede Isusa. Na takve se mogu primijeniti Ivanove riječi. „K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.“ Tim se riječima može objasniti masovno napuštanje kršćanstva u mnogim zemljama i narodima koji su vjekovima bili kršćanski. To ne znači da Isus u tim zemljama nema i danas mnoštvo iskrenih i vjernih sljedbenika. Istovremeno susrećemo i fenomen velikog prihvaćanja Isusa od pripadnika naroda koji nisu tijekom povijesti bili kristinijanizirani. To znači da i danas dolaze mudraci s Istoka pokloniti se Isusu, i da se i danas ponavlja ono na što je Ivan mislio kada je zapisao: „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.“ Isto tako susrećemo i mnoge koji se ne deklariraju kao vjernici, niti su članovi Crkve, ali svojim životom i djelom žive ono što je Isus naučavao. Suvremeni teolozi takve nazivaju „anonimnim kršćanima“.

Ipak je najvažnije je pitanje: Gdje smo mi, braćo i sestre? Pripadamo li skupini drevnih mudraca, prepoznajemo li se u betlehemskim pastirima i u jeruzalemskim Šimunima i Anama? Ili se možda, svjesno ili nesvjesno, nalazimo na strani farizeja, koji govore, ali ne čine, ili Heroda i njima sličnih, koji doživljavaju Isusa kao prijetnju i smetnju? Božić nam je poziv da se ispitamo i opredijelimo za vjeru s djelima i za djela s vjerom. Takvu cjelovitu vjeru Isus od nas očekuje i samo takva vjera može obasjati čitav naš život i biti primjeren odgovor na ponudu Božje ljubavi.

5.     Postoji, braćo i sestre, još jedna, i to najljepša, zajednička stvar u sva četiri evanđelja. To je da je rođenje Isusa Krista otkrivenje čovjeka, otkrivenje i objavljenje najljepše istine o čovjeku, istine kako nas Bog, Otac svih ljudi, toliko ljubi da nam radi našeg spasenja dariva svoga Jedinorođenoga Sina. Iz dana u dan obasipani smo ružnim vijestima, koje nam objavljuju ružne istine o čovjeku, do te mjere da nam je čudno i nevjerojatno kad se pojavi i neka lijepa, dobra vijest. Upravo je takva, dobra i lijepa, zapravo najbolja i najljepša ona vijest koju su u betlehemskoj noći anđeli objavili pastirima i po njima svima nama, vijest da je čovjek miljenik Božji, kojemu Bog želi mir, a to znači puninu svih dobara. Dok jedni o drugima, a i o sebi samima, često ružno mislimo, Bog pokazuje suprotno: da nas cijeni takve kakvi jesmo, i poziva nas da, vjerujući u njega, u sebi i oko sebe pobijedimo zlo i prepoznamo se kao braća zajedničkog nebeskog Oca.

 

Braćo i sestre, neka se ta vijest i ta istina o čovjeku, koja nam je objavljena po rođenju Isusa Krista, širi i dopre do svih, kako bi se svaki čovjek mogao radovati onom radošću koju nam nitko ne može oduzeti, jer joj je uzrok u nepojmljivom Božjem čovjekoljublju. Amen.