Svetkovina Marije Bogorodice, Katedrala, 2013.

 

Draga braćo i sestre!

Na kraju božićne osmine slavimo svetkovine Blažene Djevice Marije od koje je kao čovjek rođen Jedinorođeni Sin Božji. Zbog toga Crkva vjeruje da je Marija Bogorodica. Svetkovina pod tim naslovom prvi je blagdan u čast Isusove Majke u zapadnoj Crkvi. Pod nazivom „Božić Svete Marije“ svetkovina se počela slaviti u Rimu oko VI. stoljeća, vjerojatno povodom posvete crkve Svete Marije na Rimskom forumu, nazvane Sancta Maria Antiqua. Liturgija za tu svetkovinu bila je povezana s onom božićnom, a 1. siječanj bio je nazvan „in octava Domini“ („osmi dan od Gospodnjeg rođenja“). Kao spomen na obred koji je tog dana bio na Isusu izvršen, naviještalo se evanđelje o njegovu obrezanju, kojim se ujedno obilježavalo i početak nove godine. Dakako, najvišu potvrdu za slavljenje svetkovine Marije Bogorodice dao je 431. godine koncil u Efezu koji je Mariju upravo proglasio Bogorodicom, tj. pravom Majkom Isusa Krista, koji je pravi Sin Božji.

Iz te Marijine povlastice proizlaze svi ostali počasni naslovi koje joj Crkva pridaje. Ipak moramo razlikovati između Marijina božanskog materinstva i njezine osobne svetosti, što je sam Isus sugerirao kad je na riječi neke žene: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“ dodao svoj komentar: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11, 27-28). Naime, Marija je postala Majkom Sina Božjega po čistoj Božjoj milosti, bez ičega čime bi to zaslužila, dok su sve ostale njezine odlike plod njezine vjere i poslušnosti Božjoj volji. Tu razliku između Marijina božanskog materinstva i njezine osobne svetosti imao je u vidu i II. vatikanski koncil kad u Konstituciji „Lumen gentium“ (br. 56) tvrdi: „Marija, Adamova kći, pristajući uz božansku riječ, postala je Isusovom majkom, nikakvim grijehom spriječena, svim je srcem prihvatila Božju spasenjsku volju te se kao Gospodnja službenica posve posvetila osobi i djelu svojega Sina služeći pod njim i s njime po milosti svemogućega Boga otajstvu otkupljenja.“

Budući da su u božićnoj noći anđeli navijestili Isusovo rođenje pjesmom: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Lk 2, 14), Crkva Isusov rođendan shvaća i kao rođendan mira, a mir kao sukus svih darova novorođenog Spasitelja. Krist je svojim rođenjem i svojom žrtvom na križu prije svega izmirio čovjeka s Bogom, a time i ljude međusobno. S Bogom nas je izmirio uništivši svojom smrću na križu naše grijehe, koji su nas odvajali i od ljudi, pa nas je istim djelom i međusobno pomirio, što je sv. Pavao izrazio riječima: „Doista, on (Krist) je mir naš, on koji od dvoga (židova i pogana) učini jedno (jednu Crkvu), pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu.“ (Ef 2, 14). U tom smislu Pavao zaključuje: „Nema više: Židov – Grk! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3, 28).

O kakvom je miru riječ, mogli smo ovih dana pročitati kod sv. Lava Velikog, pape, koji veli: „Mir rađa sinove Božje, hrani ljubav, rađa jedinstvom, spokoj je blaženika i njihovo vječno obitavalište. Mir ima to svojstvo i njegovo je posebno dobročinstvo u tome da one koje odvaja iz svijeta sjedinjuje s Bogom. Stoga, oni što su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego do Boga, neka prinesu Ocu složnost mirotvornih sinova, pa neka se svi posinjeni udovi združe s Prvorođencem novoga stvorenja što dođe vršiti ne svoju volju nego volju onoga koji ga posla. Jer, milost Očeva nije posinila nesložne i neskladne, nego složne i u ljubavi jedinstvene baštinike. Obnovljeni smo na jednu sliku, pa treba da nam se i duše suobliče.“ Drugim riječima, sv. Lav Veliki želi nam reći kako čovjek postaje mirotvorcem, ne po svojoj ljudskoj grijehom ranjenoj naravi nego preporođenjem po Kristu i u Kristu, koji briše naše grijehe, a time i podijele, te nas ponovno čini sposobnima za vršenje volje Božje i time za složnost i složno djelovanje. To znači da, nakon grijeha naših praroditelja, mi njihovi sinovi i kćeri možemo činiti djela mira samo zahvaljujući ozdravljenju koje nam daje Krist. U tome je bitna razlika između kršćanskog shvaćanja mira i drugih ideja i učenja o miru. Prema našoj vjeri, čovjek može biti mirotvorcem samo ako ga je Bog prije pomirio sa sobom i s drugim ljudima. A naše zauzimanje za pravi mir znak je onog mira što smo ga primili od Boga po Kristu.

Želeći što jasnije istaknuti mir kao najveći dar novorođenog Spasitelja Isusa Krista, papa Pavao VI. je 1968. proglasio 1. siječanj Svjetskim danom mira, ne želeći time nipošto „promijeniti liturgijski kalendar koji rezervira prvi dan godine štovanju Marijinog božanskog materinstva i presvetom imenu Isusovu“. Od tada svi rimski prvosvećenici objavljuju posebnu poruku za Svjetski dan mira. Tako je i sadašnji papa Benedikt XVI. i za ovu godinu napisao svoju poruku za današnji dan, naslovivši je „Blago mirotvorcima“. U njoj u uvodu ovim riječima ocrtava nemirno stanje današnjeg svijeta: „Naše doba, označeno globalizacijom, s njezinim pozitivnim i negativnim aspektima, kao i krvavim sukobima koji  se još uvijek vode i ratnim prijetnjama, pozivaju na novo i složno zauzimanje u traženju općeg dobra, razvoja svih ljudi i čitavog čovjeka. Žarišta napetosti i borbe uzrokovani sve većim nejednakostima između bogatih i siromašnih, prevlašću egoističkog i individualističkog mentaliteta čiji je jedan od izraza također neregulirani financijski kapitalizam pozivaju na hitno djelovanje. Osim raznih oblika terorizma i međunarodnog kriminaliteta, opasnost za mir predstavljaju oni fundamentalizmi i fanatizmi koji izobličavaju pravu narav religije, koja je pozvana unaprjeđivati zajedništvo i pomirenje među ljudima.“

Nadalje Papa ističe kako je pravi mir Božji dar i čovjekovo djelo, a mirotvorci su oni ljudi koji ljube, brane i promiču život u cjelini. To znači da je put koji vodi do postizanja općeg dobra i mira poštivanje prema svakom ljudskom životu, promatranom u mnogostrukosti njegovih aspekata, počevši od njegova začeća, preko njegova rasta i razvoja pa sve do njegova prirodnog svršetka. „Pravi su mirotvorci, dakle, oni koji ljube, brane i promiču ljudski život u svim njegovim vidicima: osobnom, zajedničkom i transcendentnom. Život u punini je vrhunac mira.“ U svezi s time Papa se pita: „Doista, kako netko može tvrditi da se zauzima za mir, cjelovit razvoj naroda i samo očuvanje okoliša, a ne brani pravo na život najslabijih, počevši od nerođene djece? Svaka povreda života, osobito u njegovu početku, neizbježno nanosi nepopravljive štete razvoju, miru i okolišu.“

U skladu s time, Sveti Otac se zauzima za stvaranje zakonodavstva koje neće na temelju ograničenog i relativističkog shvaćanja ljudskog bića odobravati pobačaj i eutanaziju, niti će dovoditi u pitanje prirodnu strukturu braka kao zajednice jednog muškarca i jedne žene izjednačavajući je s ostalim zajednicama „koje se od nje stubokom razlikuju“, kao ni ograničavati temeljna ljudska prava, među kojima su i ona koja se tiču slobode vjeroispovijesti.

Isto tako Sveti Otac ističe kako se mir mora izgrađivati pomoću novog modela razvoja i ekonomije, kao i odgojem za kulturu mira, u čemu posebnu ulogu imaju obitelji i institucije.

Da bismo, dakle, bili dostojni slavitelji i sljedbenici Isusa Krista, koji je u trenutku rođenja naviješten kao „naš mir“, potrebno je da sa svoje strane činimo sve kako bi se mir prije svega učvrstio u našim savjestima, a odatle proširio i na sredinu u kojoj živimo. U tom smislu Božić nam je poziv da prihvatimo Kristovu ponudu mira, jer mir je prije svega Božji dar čovjeku. Samo prihvaćajući taj dar, mi možemo postati Božjim suradnicima u izgradnji mira. Pritom moramo početi od uočavanja raznih oblika nemira i nepravde, a zatim se okrenuti traženju načina kako to nezdravo stanje prevladati. U svakom slučaju, mirenje sa stanjima nemira znak je odustajanja od Isusa Krista i programa mira koji je inauguriran njegovim dolaskom na svijet. Poput Marije, pozvani smo uključiti se u Kristovo djelo spasenja postajući istinskim mirotvorcima u svijetu razdiranom raznim oblicima mržnje i nepravde, što ima za posljedicu duboki i trajni nemir. Svjetski dan mira pruža stoga nama kršćanima svake godine prigodu za ispit savjesti s obzirom na to što činimo kako bi bilo više mira u našim obiteljima, u našem užem i širem okruženju, među svim našim građanima. Poruka je Božića jasna: Krist je naš mir, a mi smo Kristovi samo ako taj mir prihvaćamo i oko sebe širimo. Činimo li to u dovoljnoj mjeri? Smijemo li se umoriti u zauzimanju za mir i pomirenje u našem društvu? Neka nam Marija, koju častimo kao Bogorodicu, ali i kao „Kraljicu mira“, bude u našem zauzimanju za mir uzorom, ali i zagovornicom kad smo u iskušenjima malodušnosti i obeshrabrenosti zbog svakovrsnih nemira u nama i oko nas. Amen.