Osvrt prigodom 110. obljetnice rođenja

ante-tomicic 2Rođen je 23. ožujka 1901. godine u ličkom malom zaseoku Razbojine u župi sv. Marije Magdalene u Ričicama. Rođen je u dobroj katoličkoj obitelji od roditelja Ivana Tomičića i Ane Skorup, kao deveto dijete od ukupno dvanaestero djece. Roditelji su njegovi bili imućni i vrlo dobri gospodari. Spadali su među najimućnije i najuglednije obitelji u selu i okolici. Otac Ivan je svakome pomagao u čemu je što kome trebalo. Posjedovali su polja i brojnu stoku. Sam fra Ante, kasnije je, ocijenio vjerski život u svojoj obitelji kao dobar i solidan. Ali taj život za Josipa (fra Antu) nije bio dovoljno produbljen, prosvijetljen i gorljiv. Njegova je pobožnost, po osobnom priznanju, u mladim godinama bila prilično površna, više tradicionalna. Iako je redovito i radosno išao na svetu misu, ipak je osjećao da mu nešto nedostaje. Dok je još bio pastir vrlo rado je čitao. Najviše su ga zanimali životopisi svetaca i svetica. Divio se je njihovim herojskim pokorama i djelima. U njemu se sve više rađala želja da i sam bude takav.

U svojoj sedamnaestoj godini života doživio je snažan Božji zahvat u svoju dušu, koji ga je potaknuo da potraži savršeniji način života u vjeri. U Kapucinskom Redu je položio jednostavne redovničke zavjete 21. studenog 1921. godine i tako se posvetio Bogu i dobio redovničko ime fra Ante po velikom svecu sv. Antunu Padovanskom, a osobito se posvetio i predao Bogu, Gospi i svome Kapucinskom Redu kada je 1925. godine položio svečane doživotne zavjete. Iza toga, kao siromašni sin sv. Franje Asiškoga, punih dvadeset i dvije godine putovao je cijelom Hrvatskom i šire, sakupljajući milodare za gradnju samostana u Dubrovniku, konvikta sv. Josipa u Varaždinu i grad¬nju crkve i samostana sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. Kroz tolike godine redovničkog života većinom na putu, u tuđim kućama, nikada nije propustio molitvu ili popustio u redovničkoj strogosti. Sam je govorio da mu je molitva najradosniji posao.

Fra Ante je u riječki kapucinski samostan i crkvu Gospe Lurdske došao 1947. godine gdje ostaje pune 34 godine, sve do svoje blažene smrti 25. studenog 1981. godine. U crkvi i samostanu Gospe Lurdske vršio je dvije vrlo zahtjevne i osjetljive službe: sakristansku i vratarsku. Zbog toga su svi ljudi koji su radi bilo kojeg razloga dolazili u samostan ili crkvu morali susresti blage oči fra Ante. Njegov rad bio je težak i uvijek napet, ali fra Ante nika¬da nije izgubio strpljenje ili popustio u brzoj i spremnoj uslužnosti. Svi se i danas sjećaju njegove susretljivosti. Nikada nizašto nikoga nije odbijao, svima je htio biti uslužan koliko je najviše mogao. Gotovo je nevjerojatno, ali istinito, da se kroz sve godine svoje sakristanske i vratarske službe kretao po crkvi, sakristiji i samostanu bez predaha po 15 sati na dan – od pet ujutro do osam sati navečer, kao sat koji nema vremena stajati. Ljudi su ga uvijek doživljavali kao izvanredno susretljivog i uslužnog čovjeka – redovnika.

Njegovo veselje i razonoda bilo je bogoslužje i molitva. Volio je i trudio se da crkva bude što ljepše uređena. Vrlo rado je vršio ministrantsku službu u bogoslužju. Svetu pričest je primao s takvim izrazom poštovanja da mu je čovjek morao zavidjeti na pobožnosti. Bio je oso¬biti štovatelj Blažene Djevice Marije. Koliko je štovao Majku Božju najbolje nam govori to da se osjećao silno počašćenim time što je bio određen za sakristana u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci. On je to smatrao najvećom časti što mu se mogla podariti. Smatrao se čuvarom svoje nebeske Kraljice i Majke. I sav njegov neshvatljivo požrtvovan život imao je svoj oslonac u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema Majci Božjoj kojoj se sav dao u službu i u toj ljubavi je crpio ljubav i razumijevanje prema svim ljudima.

Tko bi doista mogao zaboraviti ovoga skromnog kapucina, ovoga žilavoga suhonjavoga lika čije su blage oči odisale jednom mirnom vedrinom, te oči koje su odavale čovjeka puna Duha Svetoga, čovjeka koji je radio neprekidno cijeli dan, čovjeka čiji se život sastojao od molitve, rada, reda i pokore.

Njegovi tjelesni ostaci su 3. travnja 1997. godine preneseni iz kapucinske grobnice groblja Kozala u kriptu kapucinske crkve Gospe Lurdske. Mnogi su ga za života smatrali svecem. Mnogi se preporučuju u njegov zagovor. Neki tvrde da su po njegovu zagovoru od Boga zadobili milost. Dijecezanski proces za proglašenje blaženim sluge Božjega u riječkoj nadbiskupiji, započeo je 12. srpnja 2005. ustanovljenjem crkvenog sudišta po dekretu nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića. To sudište je započelo s radom 26. srpnja 2005. usmenim ispitom svjedoka pod prisegom koje je završilo s radom 25. lipnja 2007. Fra Antin nas život potiče sve, da svi mi svoje živote usmjeravamo prema onome što ima trajnu vrijednost.

M O L I T V A

Oče nebeski, ti si slugu svoga
fra Antu Tomičića, franjevca kapucina,
uresio poniznom dobrotom, požrtvovnom susretljivošću,
iskrenom pobožnošću, a nadasve, mudrošću koju Bog
otkriva malenima. Daj da se poput njega natječemo
u ljubavi prema Tvome Sinu, našem Gospodinu Isusu Kristu
i njegovoj presvetoj Majci Mariji. Daj da svi mi budemo
njegova braća i sestre, kao što je on htio biti brat svih nas.

Molim te, da mi po zagovoru sluge svoga,
udijeliš milost …..
A njega, slugu svoga fra Antu,
udostoj se proslaviti slavom svojih blaženika.
Po Kristu Gospodinu našemu. AMEN.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

Predragi, molite često ovu molitvu, osobito s preporukom za bolesnike i bolesnice s teškim bolestima. U svezi mogućih uslišanja molim da uz pripadajuću dokumentaciju obavijestite niže potpisanog vicepostulatora na adresu: Kapucinske Stube 5, 51000 Rijeka ili na fax: (051) 334-911 ili na mobitel: 091-975-2243.

Fra Stanko Dodig, vicepostulator

Skip to content