Sveti Vid, mučenik

Zaštitnik Rjeke je sv. Vid. U hrvatskom i u svim južnoslavenskim jezicima zove se Vid, latinski je Vitus, njemački Veit, češki Vit, poljski Wit, talijanski Vito ili Guido, francuski Guy. Slavimo ga 15. lipnja.

Rodio se kako se drži u mjestu Mazzara del Vallo na Siciliji, a kao progonjeni kršćanin bio je mučen, vjerojatno godine 304./305. pod carem Dioklecijanom.

Kult mu se počeo širiti oko godine 600. kad je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu.

Godine 756. njegove su relikvije bile prenesene u St. Denis kod Pariza, a godine 836., dio tih relikvija bio je preseljen u opatiju Corvey.

Novi zamah njegova kulta širi se iz grada Praga u Češkoj, jer je car Henrik poklonio kosti jedne ruke sv. Vida českomu knezu svetom Većeslavu, godine 925., pa se ta slavna ruka uz druge relikvije sv. Vida čuva kao nacionalna svetinja u katedrali sv. Vida u Pragu. Kult sv. Vida zahvatio je snažno slavenske zemlje, gdje je – čini se – zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Svantovida, pa su stoga crkve sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle sv. Vid, kao nekada i Svantovid, “sve vidi”. Samo su u Hrvatskoj nabrojene 123 crkve, posvećene sv. Vidu. Sv. Vid postao je i zaštitnikom Rijeke pa mu se crkva nalazi gotovo na najvišoj točki grada, a srednjevjekovna Rijeka zvala se po njemu hrvatski “Rika svetoga Vida”, latinski “Terra Fluminis sancti Viti” i njemački “Sankt Veit am Pflaumb”. Stara srednjovjekovna legenda pripovijeda da je sv. Vid bio bačen pred gladne lavove i medvjede, ali ga oni nisu htjeli rastrgati. Bačen je u kotao vrele smole i rastopljena olova, ostao je netaknut. Konačno su ga usmrtili tako da su ga krvnici rastrgali na spravama za mučenje. Mladenački lik sv. Vida u kotlu najučestaliji je njegov ikonografski motiv. On je postao i sadržajem najstarijeg riječkog gradskog grba.

U našim krajevima sv. Vid bio je zaštitnik očiju, čovječjeg vida, a to je bilo moguće samo kod govornika južnoslavenskih jezika, gdje sveti Vid “vidi”, gdje njegovo ime glasi Vid, a ne Vit, Veit, Vito, Guido ili Guy.