Riječka nadbiskupija je dio Crkve u Hrvata. Prostire se na području zapadne Hrvatske gdje Sredozemlje duboko zadire u europski kontinent i gdje se grle Mediteran i Srednja Europa. Okuplja katolike kontinentalnog i primorskog dijela upravne jedinice pod imenom Primorsko-goranska županija. U sadašnjim je razmjerima nastala 25. svibnja 2000. odlukom pape Ivana Pavla II. diobom tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju.
Na području Nadbiskupije (2.580 km2) živi 266.818 stanovnika. Više je od polovice žitelja u gradu Rijeci (144.043). 213.854 stanovnika ove regije se izjašnjava kao katolici. Industrijalizacija i urbanizacija pretvorile su primorsko područje od Opatije i Voloskog preko Rijeke do Kraljevice i Crikvenice u najnaseljeniji prostor zapadne Hrvatske pa je tu najveća koncentracija rada i stanovanja. Velika se raznolikost prirodnih odlika u regiji najbolje zrcali u osobitostima njezina biljnog i životinjskog svijeta. Za sastav flore brinu se botanički rezervati i rezervati šumske vegetacije: Nacionalni park Risnjak u središtu županije i Park prirode Učka na sjevernim granicama regije. Bogatstvo od prirode poklonjenog blaga prati isto tako bogata kulturna baština koju je dobrim dijelom odredilo iskustvo tisućljetnog života na ovom susretištu različitih podneblja i različitih kultura – slavenske, romanske, germanske i ugarske. U tome prednjači Rijeka, grad s najviše baroknih oltara na istočnoj obali Jadrana i brojnim historicističkim, secesijskim i modernističkim palačama. Sve to svjedoči o dinamičnoj prošlosti i brzom izrastanju Rijeke u moderan mediteranski i kozmopolitski grad; odredište cestovnog, željezničkog, zrakoplovnog, a napose pomorskog prometa.
No, kršćanstvo je na ovom tlu prihvatilo još u 3. i 4. st. tadašnje ilirsko-keltsko stanovništvo pod gospodstvom Rimljana da bi, po nekim zapisima, već u 5. st. postojala biskupija u Senju koja je obuhvaćala južniji dio današnje nadbiskupije, dok je sjeverni u 6. st. pripadao biskupiji u Puli. O postojanju biskupije u Tarsatici, naseobini na području današnje Rijeke, u vrijeme cara Karla Velikog početkom 9. st., nema sigurnih podataka i pouzdanih dokaza. Tada Hrvati na tom području priznaju vlast franačkih careva, a 821. se njihov vladar Borna naziva “Dux Dalmatiae atque Liburniae”; Liburnija je tadašnje ime upravo ove primorske regije. U sljedeća su se tri stoljeća za vlast nad Istrom i Hrvatskim primorjem otimali akvilejski patrijarsi kao vazali njemačkih careva, Venecija i hrvatski vladari. Od sredine 12. st. grad Rijeka i naselja sjeverozapadno od njega bili su pod vlašću njemačkog carstva, akvilejskih patrijarha i njihovih vazala; od 1466. vlast nad Rijekom preuzimaju Habsburgovci. Premda je Hrvatska to područje politički izgubila, pučanstvo nije nikada izgubilo svoju samostojnost i samobitnost kao ni svoj materinski hrvatski jezik. Ostalo područje današnje Riječke nadbiskupije bilo je pod vlašću ugarsko-hrvatskih kraljeva, a sve do sredine 17. st. najčešće u neposrednoj nadležnosti hrvatskih velikaša Frankopana. U crkvenoj je upravi današnje područje Riječke nadbiskupije također bilo razdijeljeno: Rijeka i zapadni dio bili su u nadležnosti pulskog biskupa, a ostalo je područje bilo od 1185. u sastavu Krbavske biskupije koja je od 1460. nosila ime po novom središtu, gradu Modrušu. Nakon tragične bitke na Krbavskom polju 1493. modruški je biskup Kristof Dubrovčanin, zajedno s kaptolom, preselio u Novi Vinodolski, a uskoro je zbog siromaštva i blizine Senja Sveta Stolica počela povjeravati upravu Modruške biskupije biskupu u Senju; od 1630. te su biskupije crkvenom uredbom sjedinjene u osobi jednog biskupa. Tako je Senjsko-modruška biskupija obuhvatila i sve krajeve negdašnje Krbavske ili Modruške biskupije.
Drugi je nasljednik odbjeglog biskupa iz Modruša bio Šimun Kožičić Benja (1500.-1536.). Boravio je u Rijeci i ondje utemeljio glagoljsku tiskaru objavivši u njoj pet knjiga; među njima Oficij rimski (1530.) i Misal hrvatski (1531.). Glagoljsko je pismo staro više od tisuću godina i predstavlja istinski spomenik hrvatske kulture i samobitnosti. Glagoljicom je napisan i Vinodolski zakonik iz 1288., jedan od najstarijih sačuvanih zakonskih tekstova na europskom prostoru. Pravo korištenja glagoljice i narodnog jezika u bogoslužju potvrdio je 1248. papa Inocent IV. senjskom biskupu Filipu, ali su se njime služili svećenici i izvan Senjske biskupije, i to ne samo u Modruškoj biskupiji već i u gradu Rijeci gdje je još u 11. st. uspostavljen kaptol uz crkvu Marijinog uznesenja s 12 članova; u 16. st. bilo je 8 kanonika, a od 1798. samo šest. Na čelu kaptola bio je arhiđakon čija je zadaća bila nadzirati svećenike i vjernike u župama Pulske biskupije koji nisu bili pod vlašću Venecije jer je najveći dio te biskupije sa središtem u Puli još od 1145. bio pod njezinom vlašću. U statutu Riječkog kaptola iz 1456. stajala je uredba da ne može biti kanonikom svećenik koji ne glagolja. O potrebama svećenika glagoljaša mnogi su vodili brigu. Tako je franjevac konventualac Pavao iz Modruša prije Kožičića tiskao glagoljski misal (1528.) u Veneciji, a još u prvoj polovici 15. st. isticao se svojim radom glagoljski pisar Bartol iz Krbave, prepisivač tzv. Berlinskog misala (1401./1402.). Poslije Tridenskog sabora (1545.-1563.) pulski je biskup Klaudije Sozomen (1583.-1605.) tražio od riječkog kaptola da napusti glagoljsko bogoslužje, ali se tome usprotivila općina grada Rijeke. Gradsko je vijeće, štoviše, 1593. zaprijetilo kaptolu oduzimanjem crkvene desetine, ako se kanonici odreknu glagoljice. Glagoljsku službu Božju je 1739. potvrdio i car Karlo VI. tako da je ona tek 1848. djelomično dokinuta jer se upotrebljavala samo kod zornica, u Velikom tjednu, i to u crkvi Marijinog uznesenja; u ostalo vrijeme i u drugim riječkim crkvama prevladavala je liturgija na latinskom jeziku.
Za vrijeme održavanja Tridenskog sabora riječko je gradsko vijeće 1549. odlučilo da se Rijeka i dio Pulske biskupije pod vlašću Habsburgovaca odijeli od te biskupije i pripoji kojoj biskupiji pod vlašću Habsburgovaca. God. 1630. kapetan Rijeke Stjepan della Ruvere želi u samoj Rijeci uspostaviti novu biskupiju, ali se tome protive državne vlasti. Istu nakanu iskazuje gradsko poglavarstvo 1777. god., nakon što je riječki kaptol 1772. želio da grad i njemu podložene župe uđu u sastav Tršćanske biskupije. Kako je 1776. Rijeka pripojena Hrvatskoj i ušla u sastav Severinske županije, bilo je razumljivo da poslije pada Venecije Senjsko-modruška biskupija proširi svoju vlast i na Rijeku i naselja na njezinom zapadnom rubu. Senjsko-modruški biskup Ivan Ježić (1788.-1833.) želio je 1802. obnoviti i proširiti Modrušku biskupiju i uspostaviti njezino novo sjedište u Rijeci; dva desetljeća kasnije ponovno je pred najvišim crkvenim vlastima zastupao istu misao. Isto se pitanje pokreće i šezdesetih godina istog stoljeća, a nakon što je 1868. Rijeka upravno pripala Mađarskoj, bilo je prijedloga da se ona i crkveno pridruži kojoj mađarskoj biskupiji. Kako je po završetku prvog svjetskog rata Rijeka pripala Italiji, jedna je od posljedica talijanske okupacije bila i 1925. osnovana Riječka biskupija u čiji su sastav ušli hrvatski i slovenski dijelovi drugih biskupija izvan Istre pod talijanskom vlašću. Poslije drugog svjetskog rata biskup i talijanski svećenici su 1947. napustili Rijeku, a 1950. su razdijeljeni hrvatski i slovenski dio njezinog područja; hrvatskim je od 1951. upravljao senjsko-modruški biskup Viktor Burić koji je postao i prvim riječko-senjskim nadbiskupom nakon što su 27. srpnja 1969. ujedinjene Senjsko-modruška biskupija i hrvatski dio Riječke biskupije. Sjedište je nove nadbiskupije i metropolije postala Rijeka s katedralom sv. Vida.
Vinodolski zakonik već i Statutom terrae Fluminis Anno MDXXX, a i statuti mnogih drugih gradskih općina na području današnje Riječke nadbiskupije, jasno ukazuju da je usprkos promjenama različitih političkih gospodara i ugroženosti ovih krajeva od Turaka još u visokom srednjem vijeku ovdje vladao uređen javni život po kršćanskim načelima. Jedno je od središta vjerničkog života bilo “Preslavno raspelo”, koje je od 1296. okupljalo Riječane i hodočasnike, a početkom novog vijeka štovatelji su se tog raspela udruživali u osobitu bratovštinu. Tada je i na Trsatu bila bratovština Gospe Trsatske koja je svoje središte imala u marijanskom svetištu na Trsatu što se također poziva na početke u posljednjem desetljeću 13. st. Tom svetištu vodi od mora osobita “Scala sancta” s 564 stube. Osim trsatskog svetišta, u negdašnjoj je Krbavskoj biskupiji bilo osobito poznato svetište Bl. Dj. Marije u Oštarijama kod Modruša, gdje se sredinom 15. st. gradi neobično prostrana crkva za potrebe hodočasnika. Štovanje Majke Božje od Čudesa u tom mjestu mora biti i starije, jer su krbavski biskupi još u 14. st. gotovo redovito koristili pečat s likom Majke Božje. Osobit je dokument marijanskog štovanja koji objedinjuje marijansku pobožnost kasnog srednjeg vijeka i razdoblja katoličke obnove trsatski molitvenik Nikole Dešića Raj duše (Padova, 1560.).
Kanonici riječkog kaptola, a i tzv. seoskih kaptola u više župa Modruške biskupije, mnogima su pružali osnovnu školsku izobrazbu na narodnom jeziku. To su također činili franjevci na Trsatu i u Senju te pavlini u Novom i Crikvenici, augustinci (16. st.), a i kapucini (od 1606.) u Rijeci. Na taj su način dobili prvu izobrazbu mnogi umjetnici i kulturni radnici koji su stekli zasluge u domovini i slavu u ondašnjoj Europi. Najvjerojatnije je kod crkvenih pavlina primio temeljno obrazovanje Juraj Julije Klović (1498.-1578.) nazvan “Michelangelo minijature” – “Maximus in minimis” – “Najveći u najmanjemu”. U Mantovi je učio slikarstvo i ondje postao svećenik redovnik. God. 1524. boravio je na dvoru kralja Ludovika II. u Budimu, a zatim se vratio u Italiju. Ilustrirao je komentar Poslanica sv. Pavla i Mali časoslov Majke Božje te oslikao brojne biblijske prizore. U Austriji se pročuo prior augustinskog samostana u Rijeci Ivan Klobučarić (1545.- oko 1606.), jedan od najvrsnijih crtača i kartografa na području vlasti Habsburgovaca. Nacrtao je oko 500 skica predjela i veduta od Beča do Istre. Njegovi mlađi suvremenici su tri trsatska franjevca: Franjo Glavinić (1585.-1652.), Rafael Levaković (+1652.) i Serafin Schön (oko 1575.-1642.). Prvi je hrvatski, latinski i talijanski pisac, sav predan širenju katoličke obnove; drugi je, pak, tiskao u Rimu Glagoljski misal (1631.) i Časoslov rimski (1648.), usklađen s propisima Tridenskog sabora, a treći, rodom Švicarac, godinama je slikao na Trsatu ukrasivši klaustar trsatskog svetišta i samostansku blagovaonicu s veličanstvenom slikom Mistična večera. Riječanin Vinko Jelić ili Jeličić (1596.- oko 1636.), svećenik i kanonik, bio je izvanredan glazbenik i skladatelj, znan u zemljama srednje Europe. U njegovoj su ostavštini zbirna skladbena djela: Arion Primus, Arion secundus, Parnassia militia i dr. Sustavno su školovanje u Rijeci 1627. započeli isusovci; vodili su početnu školu i gimnaziju, a od 1725. također filozofsku školu i učilište moralnog bogoštovlja. Franjevci su na Trsatu još potkraj 17. st. otvorili učilište filozofije, a od 1706. do 1783. vodili su četverogodišnju bogoslovnu školu po fakultetskoj nastavnoj osnovi.
U političkom su se djelovanju isticali i svećenici s područja ove regije. U narodnom preporodu u Istri isticao se Mato Baštijan (1828.-1885.). Kanonik, povjesničar i prvi predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti Franjo Rački, rodom iz Fužina (1828.-1894.), bio je promicatelj ujedinjenja svih hrvatskih zemalja, politički rastrganih u dva dijela Habsburške Monarhije. Vjekoslav Spinčić (1848.-1933.) je potkraj 19. st. utirao put ujedinjenju Istre s Hrvatskom. Upravljenosti Hrvata prema južnoslavenskoj državnoj zajednici dao je prilog riječki kapucin Bernardin Škrivanić (1855.-1932.) ali je daleko važnije njegovo djelovanje u razvijanju Hrvatskog katoličkog pokreta, svestranom buđenju katoličkog tiska i vjerskoj obnovi grada Rijeke. On je pokrenuo listove: Naša Gospa Lurdska (1908.-1920.), Quarnero na talijanskom jeziku, Almanah ili kalendar Gospe Lurdske (1911.-1915.), Obitelj (1911.) koja mijenja ime u Hrvatska obitelj (1912.-1914.), dnevnik Riječke novine (1912.-1914.). Osnovao je i izdavačko poduzeće “Kuća dobre štampe” (1910.). Za vrijeme talijanske okupacije Rijeke ta je ustanova prestala djelovati, a listovi prestali izlaziti.
Administratori, biskupi i nadbiskupi Riječke nad/biskupije
Sveta Stolica je uspostavila u Rijeci apostolsku administraturu 30. travnja 1920. godine i imenovala mons. Celsa Constantinija apostolskim administratorom. On je 22. srpnja 1921. imenovan naslovnim biskupom Hieropolitanae (usp. AAS 13, str. 383), a 9. je rujna 1922. razriješen službe administratora i premješten na službu apostolskog delegata u Kini. Na mjesto je riječkog administratora 17. rujna 1922. imenovan opat Izidor Sain OSB (usp. AAS 14, str. 551).
Samostalna je biskupija u Rijeci ustanovljena 25. travnja 1925. (usp. AAS 17, str. 519), aadministrator Izidor Sain je 21. lipnja 1926. imenovan prvim riječkim biskupom te je na toj službi ostao do smrti 28. siječnja 1932. godine.
Tršćanski je biskup mons. Carlo Mecchia imenovan 1. veljače 1932. administratorom Riječke biskupije, a za drugog je riječkog biskupa 12. studenog 1933. postavljen mons. Antonio Santin, koji je tu službu obnašao do imenovanja tršćanskim biskupom 16. svibnja 1938. godine.
Mons. Ugo Camozzo je imenovan trećim riječkim biskupom 10. kolovoza 1938. i ostao je na toj službi do odlaska iz Rijeke 3. kolovoza 1947. godine.
Nakon odlaska trećeg riječkog biskupa u Italiju, apostolskim je administratorom imenovanmons. Karlo Jamnik koji je tu službu obnašao do smrti 4. studenoga 1949. godine. Njega je u službi apostolskog administratora 12. studenoga 1949. naslijedio krčki biskup mons. Josip Srebrenić, za čije je uprave biskupija podijeljena na slovenski i hrvatski dio. Slovenski je dio upravno povjeren ljubljanskom nadbiskupu, a hrvatski je 20. studenoga 1951. na upravu dobio senjsko-modruški biskup mons. Viktor Burić.
Kad je 27. srpnja 1969., spajanjem Riječke i Senjsko-modruške ili Krbavske biskupije, ustanovljena Riječko-senjska nadbiskupija i metropolija (usp. AAS 62, str. 199), biskupsko sjedište u Rijeci je postalo metropolitansko, a prvim je nadbiskupom metropolitom imenovanmons. Viktor Burić koji je na toj službi ostao do umirovljenja 18. travnja 1974. godine.
Mons. Josip Pavlišić, nadbiskup koadjutor, preuzeo je upravu nadbiskupije kao administrator 26. lipnja 1973., a službu nadbiskupa metropolita je obnašao od 18. travnja 1974. do umirovljenja 5. siječnja 1990. godine.
Mons. Anton Tamarut je imenovan nadbiskupom koadjutorom 4. prosinca 1987. godine, a službu je nadbiskupa metropolita obavljao od 5. siječnja 1990. do preminuća 28. lipnja 2000. U vrijeme njegove bolesti i liječenja, od 5. lipnja do 22. studenoga 1996. godine, Nadbiskupijom je upravljao kao apostolski administrator mons. Josip Bozanić, krčki biskup.
Bulom od 25. svibnja 2000. godine (usp. AAS 92, str. 619), Sveta Stolica je odvojila dio teritorija Riječko-senjske nadbiskupije i na njemu uspostavila novu Gospićko-senjsku biskupiju, a drugi je dio preimenovala u Riječku nadbiskupiju. Dekret je proveden 25. srpnja 2000. godine. Od 29. lipnja do 16. prosinca 2000. godine Riječkom nadbiskupijom je upravljao dijecezanski upravitelj mons. Ivan Šporčić.
Mons. Ivan Devčić je imenovan nadbiskupom metropolitom nanovo oblikovane Riječke nadbiskupije 17. studenoga 2000., a upravu je preuzeo na dan biskupskog posvećenja 16. prosinca iste godine.
