15. nedjelja kroz godinu (A), 2026.

Trinaesto poglavlje Matejeva evanđelja, koje u našim biblijskim izdanjima nosi naslov Besjeda u prispodobama, donosi niz Isusovih prispodoba o Kraljevstvu Božjemu. Isus pripovijeda prispodobe ljudima koji nisu uvijek razumjeli ni prihvaćali njegov izravni govor. Zato im se on pokušava približiti slikama iz svakodnevnoga života.

Naša riječ prispodoba prijevod je grčke riječi parabola, koja doslovno znači „baciti zajedno” ili „staviti jedno uz drugo”. U prispodobi se, dakle, zajedno stavljaju dvije stvarnosti: jedna životna, svima poznata, i druga Božja, dublja, koju slušatelj treba sam otkriti. Isusove prispodobe nisu bijeg od onih koji ga ne razumiju. One su, naprotiv, novi pokušaj da im se približi. One su znak njegove strpljivosti. Isus ne odustaje ni od onih koji ga ne razumiju, ni od onih koji ga ne prihvaćaju.

Prispodoba o sijaču prva je u nizu tih prispodoba. Ona je i jedna od rijetkih kojima je sam Isus dao tumačenje. Ne želeći ponovno tumačiti ono što je Isus već protumačio, zaustavio bih se na dvije njezine poruke koje nam mogu pomoći da bolje razumijemo Isusa, ali i svoj vlastiti poziv u kršćanskoj zajednici.

Prva je poruka izdašnost nebeskoga sijača. Sijač u Isusovoj prispodobi sije neumorno i posvuda. Ne sije samo ondje gdje je siguran da će sjeme uspjeti. Ne bira samo najbolje tlo. Ne računa unaprijed koliko će mu se isplatiti. On sije i na put, i na kamenito tlo, i među trnje, i na dobru zemlju. Time nam Isus otkriva kakav je Bog. Bog ne postupa prema našoj računici. On ne dijeli ljude unaprijed na one koji zaslužuju njegovu riječ i na one koji je ne zaslužuju. On ne daje svoju milost samo onima za koje smo mi procijenili da će je dobro iskoristiti. Bog sije svima. Iako zna da će mnogo toga biti odbačeno, ugušeno ili izgubljeno, on ipak ne prestaje sijati.

To je važna poruka i za nas kršćane. I mi smo pozvani imati Božju širinu. Pozvani smo sijati Božju riječ, dijeliti njegovu dobrotu i svjedočiti evanđelje ne samo ondje gdje očekujemo uspjeh, nego i ondje gdje nam se čini da uspjeha neće biti. To konkretno znači da ne smijemo odustati od onih koji su se udaljili od vjere. Bog nije odustao od nas. Zato ni mi ne smijemo olako odustajati od drugih.

Druga poruka tiče se tla. U prispodobi samo jedan dio tla donosi plod. Mogli bismo pomisliti da su različite vrste tla različiti ljudi: jedni su put, drugi kamen, treći trnje, a četvrti dobra zemlja. Ali to bi mogla biti opasna misao, jer bismo vrlo brzo sebe svrstali među dobru zemlju, a druge među put, kamen ili trnje. Zato je bolje u tim različitim vrstama tla prepoznati različita stanja vlastitoga srca. U svakome od nas postoji put na koji padne Božja riječ, ali ne uđe u dubinu. To se događa kad je slušamo površno, iz navike, bez stvarne želje da nas promijeni. U svakome od nas postoji i kamenito tlo: trenuci oduševljenja koji brzo splasnu čim dođu teškoće, napor ili protivljenje. U svakome od nas postoji i trnje: brige, strahovi, navezanosti, zauzetosti i rastresenosti koje polako guše ono dobro što je Bog u nama posijao. Ali u svakome od nas postoji i dobra zemlja. Možda je nema mnogo. Ali postoji. I Bog je ne prestaje tražiti kako bi postigao svoj cilj i našu plodnost. Zato nas ova prispodoba ne poziva na obeshrabrenje. Ona nam nudi nadu. Ona je je poziv da dopustimo Božjoj riječi da ponovno padne u naše srce i u njemu pronađe ono malo dobre zemlje koje može donijeti plod.

To vrijedi za naš osobni život, ali i za naše odnose s drugima. Ako je Bog strpljiv s nama, i mi trebamo biti strpljivi s drugima. Ako Bog ponovno pokušava s nama, i mi trebamo ponovno pokušavati s drugima. Mnogo će sjemena i dalje padati uz put, na kamen ili među trnje. Mnogi će pokušaji izgledati uzaludni. Možda i većina. Ali nijedna sjetva učinjena u Božje ime nije besmislena. Jer tamo gdje pronađe makar malo dobre zemlje, Božja riječ može donijeti plod koji nadilazi sva naša očekivanja: stostruk, šezdesetostruk i tridesetostruk

Zato molimo Gospodina da nas učini dobrom zemljom za njegovu riječ. I da nas učini sijačima koji ne odustaju: ni od sebe, ni od drugih, ni od svijeta u koji nas šalje.

Slika: Jean-François Millet, Sijač (The Sower), oko 1850.
Javna domena (Public Domain). Izvor: Wikimedia Commons.