Govor pape Lava XIV. 7. listopada 2026. na otvaranju susreta s predstavnicima Istočnih crkava i predsjednicima biskupskih konferencija deset godina nakon objave Amoris laetitia.
Ranjivost postavlja pitanje jesmo li sposobni ostati blizu jedni drugima kada život više ne odgovara onome čemu smo se nadali i možemo li prepoznati djelovanje milosti čak i u situacijama obilježenima ograničenjima, ranama i prividnim neuspjesima.
Draga braćo u biskupstvu, drage obitelji, draga braćo i sestre,
želio sam sazvati ovaj susret deset godina nakon objave Amoris laetitia i zahvaljujem vam što ste reorganizirali svoje obveze kako biste mogli provesti ove dane zajedno. Od srca zahvaljujem bračnim parovima i svima koji su došli podijeliti s nama nešto iz svojega života u Kristu i koji će sudjelovati u našim razgovorima, kao i stručnjacima i moderatorima.
Dopustite mi da započnem podsjećajući na dug i plodonosan sinodalni i misionarski put koji je Crkva prošla u odnosu na brak i obitelj, put koji smo pozvani nastaviti.
Obitelj je uvijek zauzimala važno mjesto u pastoralnoj brizi Petrova nasljednika i biskupa koji mu pomažu svojim sudjelovanjem u Sinodi biskupa. Sinoda iz 1980. ponovno je preuzela želju koju je već izrazio papa Ivan Pavao I. tijekom svojega kratkog pontifikata, a koja je naposljetku dovela do apostolske pobudnice Familiaris consortio svetoga Ivana Pavla II.
Na početku svojega pontifikata papa Franjo ponovno je stavio obitelj u središte sinodalnog procesa, prepoznajući potrebu da Crkva nastavi razlučivati pred dubokim promjenama koje zahvaćaju područje tako usko povezano s njezinim poslanjem u današnjem svijetu. Taj je put prije deset godina doveo do apostolske pobudnice Amoris laetitia.
U tom je pogledu Crkva nastavila putem koji je naznačio Drugi vatikanski sabor. Kada su koncilski oci dostojanstvo braka i obitelji stavili na početak drugoga dijela Gaudium et spes, prepoznali su da obiteljski život pruža povlašten pristup velikim kulturnim, gospodarskim, društvenim i političkim pitanjima našega vremena, uključujući i promicanje mira među narodima. Međuovisnost tih pitanja danas je još očitija, uvijek u svjetlu Božje riječi: „Stvori ih muško i žensko; zato će čovjek ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu“ (Mk 10,6-7). Obitelj ostaje temeljna za pristup koji povezuje lokalno i globalno, vođen traženjem sveopćeg bratstva u Kristu, koje nas Evanđelje poziva graditi sa svima. Ova povijest dulja od pola stoljeća daje našem susretu posebnu odgovornost kao pastirima, dok se sinodalni poziv cijele Crkve nastavlja ostvarivati.
U okviru te povijesti Amoris laetitia označila je važnu etapu, a deset godina koje su protekle od njezine objave postale su dijelom života naših mjesnih Crkava. U tom je razdoblju Apostolska pobudnica prihvaćena u različitim kulturama i pastoralnim kontekstima, pratila je konkretni život obitelji te nadahnula različite inicijative i putove.
To je deset godina koje sada zajedno donosimo pred Gospodina Isusa. Uz vodstvo Duha Svetoga, pažljivo promatranje onoga što se dogodilo može nam pomoći da dublje prepoznamo ono čemu je Krist tijekom ovih godina poučio svoju Crkvu.
Djela apostolska pružaju nam lijepu sliku onoga što ćemo učiniti. Na završetku svojega misionarskog putovanja Pavao i Barnaba „sazvaše Crkvu i priopćiše što je Bog po njima učinio“ (Dj 14,27). Kasnije, dok su putovali prema Jeruzalemu, prolazili su kroz Feniciju i Samariju pripovijedajući što se dogodilo tijekom njihova poslanja, a njihovo je pripovijedanje donijelo veliku radost braći i sestrama. Kada su stigli u Jeruzalem, primila ih je Crkva, apostoli i starješine, te su ponovno „pripovjedili sve što Bog učini po njima“ (Dj 15,4).
U našem se susretu nalazi nešto od tog pokreta. Kao što sam rekao, Crkva je ovih deset godina provela prihvaćajući Amoris laetitia i hodeći s obiteljima u vrlo različitim okolnostima.
I mi sa sobom nosimo pripovijesti o onome što je Bog učinio među nama. To su priče prikupljene na putu poslanja: priče o obraćenju, o neočekivanim plodovima i odnosima koje je Bog ispleo unutar obitelji dok su ih naše zajednice nastojale pratiti, zajedno s teškoćama s kojima smo se suočavali, pitanjima koja su se pojavila i onim što smo putem naučili. One nam daju pouzdanje dok započinjemo svoj zajednički rad. Prinesimo ih Gospodinu i podijelimo ih jedni s drugima, nastojeći prepoznati ono što je Bog učinio među nama i kamo njegov Duh danas vodi Crkvu.
U svojoj poruci od 19. ožujka, prigodom desete obljetnice Amoris laetitia, podsjetio sam da „doista postoje mjesta i okolnosti u kojima Crkva ne može postati sol zemlje osim po vjernicima laicima, a osobito po obiteljima“. Naime, Amoris laetitia poziva nas da ozbiljno shvatimo taj poziv i tu odgovornost. Same obitelji sudjeluju u poslanju Crkve u svakodnevnom tkivu svojega života, po ljubavi i vjernosti, brizi i oproštenju, odgoju djece, zauzetosti oko prenošenja vjere, brizi za starije i ranjive osobe te na mnoge načine kojima služe svojim zajednicama i društvu. Na sve te načine obitelji svjedoče Evanđelje i pridonose životu i poslanju Crkve.
Kao pastiri primili smo odgovornost da, u zgodno i nezgodno vrijeme, naviještamo ljepotu Božjega nauma o braku i obitelji te njegov poziv na ljubav i nježnost. To nas potiče da pratimo ljude na njihovu putu prema ostvarenju vlastitoga poziva u konkretnim okolnostima njihova života.
Ta nas služba također stavlja u školu slušanja. Mudrost Božjega naroda dolazi do nas kroz našu zajedničku vjeru koja prosvjetljuje sve obitelji, uključujući i one obilježene teškoćama, samoćom, a ponekad čak i prividnim neuspjesima. Sam nas Gospodin strpljivo poučava kada odvojimo vrijeme za slušanje, a od obitelji svakako imamo mnogo toga naučiti.
Njihovi nam životi također postavljaju pitanja kojima treba hrabro pristupiti. U mnogim se sredinama pojavila sve veća udaljenost između načina na koji se žive spolnost i intimnost i kršćanskoga shvaćanja braka. Mladi i dalje čeznu za ljubavlju, vjernošću i osjećajem pripadnosti, a ipak mnogima je teško razumjeti kako se takvo shvaćanje ljubavi može ostvariti u njihovu životu ili vjerovati da je cjeloživotna predanost uvjet za ostvarenje onoga za čime čeznu. Ekonomska nesigurnost, migracije, nasilje, samoća i drugi oblici emocionalne ranjivosti također utječu na izbore koje ljudi donose i na mogućnosti koje mogu zamisliti za svoju budućnost.
Te stvarnosti otvaraju niz pitanja s kojima se moramo hrabro suočiti. Što ljudi uistinu traže usred tih kulturnih promjena? Što nam njihove radosti i nade, njihove boli i tjeskobe otkrivaju? U kojim područjima naš jezik i naše pastoralne prakse uspijevaju otvoriti put, a u kojima ne uspijevaju dotaknuti srce ljudi ili poduprijeti njihov trud da čine dobro? Što nas iskustvo obitelji – iskustvo iz kojega još nismo u potpunosti naučili – poučava? Što možemo ponuditi kao oblikovanje za zdrav i svet obiteljski život? Osobito, što možemo naučiti od roditelja koji nastoje pratiti svoju djecu i mlade u takvim okolnostima?
Ranjivost zaslužuje posebnu pozornost jer može duboko oblikovati način na koji ljudi gledaju na sebe, svoju budućnost, pa čak i svoj odnos prema Bogu i Crkvi. Iskustvo ranjivosti postavlja pitanje jesmo li sposobni ostati blizu jedni drugima kada život više ne odgovara onome čemu smo se nadali i možemo li prepoznati djelovanje milosti čak i u situacijama obilježenima ograničenjima, ranama i prividnim neuspjesima.
I u tom pogledu iskustvo obitelji ima nešto naučiti sve nas, jer ranjivost pripada našemu zajedničkom ljudskom stanju, a time i životu Crkve. Svi poznajemo jaz između dobra koje želimo i onoga što smo sposobni živjeti. Potrebni su nam milost, oproštenje i novi počeci kako bismo vršili Božju volju, a učimo da je i vjernost milost koju treba primiti i put koji treba postupno obnavljati, često kroz kušanje. Prepoznavanje tog zajedničkog izazova trebalo bi oblikovati način na koji jedni druge pratimo u Crkvi. Kakvu, dakle, Crkvu susreću ljudi upravo onda kada su najranjiviji? Pomažu li im naše zajednice otkriti da još uvijek imaju svoje mjesto, odgovornost i darove koje mogu ponuditi? Može li se istina koju naviještamo susresti kroz strpljivost, blizinu i milosrđe naše pastoralne prisutnosti? Kako im možemo navijestiti puninu evanđeoskoga nauka o obitelji?
Ovoga vas dana pozivam da tim pitanjima date svu njihovu težinu. Duh Sveti često govori upravo kroz situacije koje nas stavljaju na kušnju i prosvjetljuje nas kako bismo mogli otkriti na koje milosrđe Božje i spasenjsku milost Kristovu naše obitelji danas mogu računati, osobito u svojoj slabosti i otpornosti, u svojim nadama i razočaranjima, u svojoj želji za zajedništvom i traženju smisla. Naša zadaća, dakle, nije samo tumačiti te stvarnosti, nego dopustiti da nas one izazovu i potaknu na našu pastoralnu odgovornost, kako bi Crkva mogla pronaći obnovljene načine naviještanja Evanđelja, pružanja sakramentalnih milosti, praćenja obitelji i očitovanja nježnosti kojom Krist i dalje hodi među svojim narodom.
Neka naš međusobni dijalog bude prožet evanđeoskom slobodom koju vidimo u Djelima apostolskim. Možemo podijeliti ono što je donijelo radost našim Crkvama, ono što nas je stavilo na kušnju i pitanja koja su kroz iskustvo postala jasnija. Osim toga, različitost okolnosti iz kojih dolazimo može postati dar za razlučivanje cijele Crkve.
Tematski okvir pripremljen za ovaj susret ima za cilj imati na umu širinu Amoris laetitia i dovesti Apostolsku pobudnicu u dijalog s onim što su naše Crkve proživjele tijekom posljednjih deset godina. Nadahnjujemo se bogatstvom Kristove riječi i predajom Crkve. Program je objavljen kako bi Božji narod mogao pratiti naš rad molitvom i sinodalnim promišljanjem.
S naše strane, međusobno slušanje, dopuštanje da ono što čujemo odjekne u nama i pozornost na poticaje Duha Svetoga mogu probuditi pastoralnu kreativnost koja nam je potrebna pred novim pitanjima.
Zato su naša zajednička večerašnja duhovna obnova i molitva kojom ćemo započinjati svaki dan u središtu našega rada. Molim Gospodina da nam pomogne sabrati plodove koje je Amoris laetitia donijela u naše mjesne Crkve, kako bi oni mogli hraniti cijelu Crkvu.
Nadam se da će, kroz brojna svjedočanstva koja donosite iz svojih Crkava i različitih kulturnih konteksta, postupno oblikovati zajednički prikaz ovih deset godina, obilježen radošću i nadom, koji će nam omogućiti da se pošteno suočimo s kušnjama i teškoćama koje još uvijek postoje. To će hraniti pastoralno razlučivanje biskupskih konferencija i hijerarhijskih struktura istočnih Crkava. Također će pomoći mjesnim Crkvama da prepoznaju nove putove i dublje uključe sve krštenike u sinodalni hod Crkve. Osim toga, molim da svi sačuvamo diskreciju i povjerljivost koje zahtijeva ovo vrijeme slušanja i razlučivanja.
Neka nam Gospodin podari slobodu da slušamo jedni druge, mudrost da prepoznamo njegovo djelovanje među njegovim narodom i hrabrost da slijedimo put koji nam pokazuje, kako bi Evanđelje svakoga dana moglo sve potpunije postajati radosna vijest za obitelji cijeloga svijeta.
Hvala.
(foto: Vatican Media)