Neka nam je sretna i blagoslovljena svetkovina Svih svetih! To je i naša svetkovina. I to ne samo zato što se nadamo jednoga dana pridružiti zboru svetih, nego i zato što smo već danas pozvani živjeti svetost.
Slaveći svetkovinu Svih svetih, vrijedi primijetiti da je liturgija po važnosti stavlja uz bok središnjim kršćanskim svetkovinama – Božiću i Uskrsu. Time Crkva naglašava njezinu važnost za naš kršćanski život i naš hod prema vječnosti. Jer ni Božić ni Uskrs ne bi za nas imali puni smisao bez vjere u naše osobno uskrsnuće i život vječni – upravo ono prema čemu nas današnja svetkovina usmjerava.
Prije nego što razmotrimo duhovno značenje današnje svetkovine, prisjetimo se ukratko njezina povijesnog razvoja. Na kršćanskom Istoku već se u 5. stoljeću razvio običaj zajedničkog spomena svih svetih mučenika prvih stoljeća. S vremenom se takav spomen proširio i na Zapad, gdje je postupno obuhvatio ne samo mučenike nego i sve ostale svece, osobito one kojima nije posvećen zaseban blagdan.
Današnja svetkovina obuhvaća još širi pogled: slaveći sve svete, ne mislimo samo na one koje je Crkva službeno proglasila svetima nego na sve koji su, zahvaljujući Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću, postigli puninu zajedništva s Bogom. Tako je svetkovina Svih svetih proslava svih koji su u nebu, u punini života s Bogom. Ona nas istodobno usmjerava i prema sutrašnjem spomenu svih vjernih mrtvih – Dušnom danu.
Crkva je, naime, već početkom drugog tisućljeća uz proslavu onih koji su već u punini zajedništva s Bogom pridružila i poseban dan molitve za pokojne koji se još čiste i pripravljaju za to zajedništvo. Zato 2. studenoga osobito molimo za našu pokojnu braću i sestre, da i oni što prije budu pridruženi zboru svetih.
I tu dolazimo do posebnog značenja današnje svetkovine za nas vjernike. Svojih se pokojnika sjećaju i oni koji ne vjeruju. No vjera našem sjećanju daje novu dimenziju nade: naši pokojni nisu prestali postojati; vjerujemo da ih Bog nije prepustio smrti, nego ih poziva u puninu života sa sobom.
Današnja je svetkovina zato izvor nade ne samo kad mislimo na one koji su živjeli prije nas nego i za nas koji sada živimo. Osobito je to za one koji podnose siromaštvo i patnju, koji traže pravednost i grade mir, koji su ponizni i milosrdni, koji vjeruju, po vjeri žive i zbog vjere trpe. Štoviše, ova je svetkovina izvor nade za sve ljude koji Boga traže iskrenim srcem, bez obzira na dob, spol, narod, jezik ili društveni položaj. U toj nadi iščekujemo i ponovno zajedništvo s onima kojih više nema među nama: s roditeljima, djedovima i bakama, sinovima i kćerima, supružnicima, braćom i sestrama, prijateljima i znancima, braniteljima i svima drugima koji su nam prethodili u smrti. Vjerujemo da neki od njih to zajedništvo s Bogom već žive u punini, dok su drugi još na putu prema njemu i trebaju našu molitvu.
No ako danas s ljubavlju slavimo svetost drugih, a sutra ćemo osobito moliti za naše pokojne, ne smijemo zaboraviti ni poziv na vlastitu svetost. Svetkovina Svih svetih ima smisla za naš život ako u nama budi svijest da smo i mi djeca Božja – kako kaže sveti Ivan: „Djeca se Božja zovemo, i jesmo“ (usp. 1 Iv 3,1-2). A to znači da smo i mi u svojoj svakodnevici pozvani živjeti program blaženstava (usp. Mt 5,1-12): biti siromašni duhom, krotki, milosrdni, čista srca i mirotvorci; ne bojati se tuge i patnje, biti gladni i žedni pravednosti te ostati vjerni i onda kada smo zbog pravednosti progonjeni. Tako ćemo, kada se Bog očituje u punini, biti njemu slični jer ćemo ga vidjeti kakav jest i biti ubrojeni među ono „veliko mnoštvo iz svakoga naroda i jezika“ o kojemu piše Ivan u Otkrivenju (usp. Otk 7,9).
Svece koji su već proslavljeni u nebu slavimo 1. studenoga – i poznate, čija su imena u kalendaru, i nepoznate, među kojima su možda i mnogi naši najbliži. Za pokojne koji još trebaju očišćenje osobito molimo 2. studenoga. Ali vlastitu svetost ne možemo ograničiti na jedan datum. Ona traži svakodnevni trud: dan po dan, sat po sat, minutu po minutu. Lakše je slaviti svetost drugih i moliti za pokojne nego raditi na sebi i vlastitoj svetosti. No slavljenje svetaca i molitva za pokojne trebaju nas potaknuti i na ovo drugo: da već sada svoj život usmjeravamo prema budućnosti u Bogu i dopuštamo njegovoj milosti da nas oblikuje.
Neka nam je sretna i blagoslovljena svetkovina Svih svetih! To je i naša svetkovina. I to ne samo zato što se nadamo jednoga dana pridružiti zboru svetih, nego i zato što smo već danas pozvani živjeti svetost. Neka nas u tome prati zagovor svih svetih, a nada uskrsnuća neka nas potiče da svoj život svakoga dana sve više oblikujemo prema evanđelju.
Slika: Fra Angelico, Krist proslavljen u nebeskom zajedništvu, oko 1423.–1424., Nacionalna galerija, London. Javno vlasništvo.