U Trsatskom svetištu Majke Božje Trsatske svečano je 3. listopada obilježena 800. obljetnica preminuća sv. Franje Asiškoga, utemeljitelja Reda Manje braće, čiji su franjevci stoljetni čuvari najstarijega hrvatskoga marijanskoga svetišta. Svečano misno slavlje predvodio je riječki nadbiskup Mate Uzinić, a uoči mise služen je obred preminuća sv. Franje.
U molitvenom zajedništvu okupili su se brojni svećenici, redovnici i redovnice, novaci, članovi Franjevačkoga svjetovnog reda te vjernici i hodočasnici. Dostojanstvenom liturgijskom slavlju prethodilo je prisjećanje na posljednje trenutke svetoga Franje, koji je svoj zemaljski život završio 3. listopada 1226. u Porcijunkuli.
Nadbiskup Uzinić na početku propovijedi čestitao je franjevačkoj obitelji veliku obljetnicu te istaknuo da se u njoj ne slavi samo spomen na svetoga Franju, nego i zahvaljuje za sve darove koje je Bog Crkvi tijekom osam stoljeća darovao po franjevačkoj karizmi.
„U tu karizmu ulazi i ono što ona znači i što još uvijek znači za našu nadbiskupiju, za našu Crkvu. Zato vam, u ime svih nas koji ne živimo tu karizmu izravno, želim prenijeti iskrenu zahvalnost“, rekao je riječki nadbiskup.
Preminuće kao prijelaz
Govoreći o posljednjim trenutcima sv. Franje, nadbiskup je podsjetio da franjevačka predaja njegovu smrt ne naziva jednostavno smrću, nego »Transitus« – prijelaz. Riječ je o prijelazu iz zemaljskoga života u vječnost, iz vremena u vječnost i iz vidljivoga zajedništva s braćom u zajedništvo svetih.
U obredu preminuća, kazao je, vidljivo je kako je Franjo tomu prijelazu išao ususret: pozvao je svoju braću, blagoslovio ih, oprostio im i hvalio Boga. Želio je ponovno čuti Evanđelje o Kristovoj Pashi, o prijelazu koji je i sam Isus prošao iz ovoga svijeta Ocu.
„Kako je Franjo mogao tako mirno pristupati trenutku smrti, koje se svi mi bojimo? Kako ju je mogao nazvati sestrom i poći joj ususret s takvim mirom?“ upitao je nadbiskup. Odgovor, istaknuo je, ne treba tražiti samo u posljednjoj večeri Franjina života, nego u čitavom njegovu životu.
„To nije bio prvi Franjin prijelaz. Prije te posljednje smrti bilo je mnogo drugih smrti u Franjinu životu. I poslije svake od njih dogodio se prijelaz na novu razinu, svojevrsno uskrsnuće. Franjo je cijeloga života umirao sebi da bi u njemu mogao živjeti Krist.“
Susret s gubavcem – smrt staroga Franje
Kao jedan od ključnih trenutaka Franjina života nadbiskup Uzinić izdvojio je susret s gubavcem. Bio je to trenutak u kojemu je Franjo morao nadvladati samoga sebe, vlastiti strah i odbojnost.
Prisjećajući se opisa toga događaja, nadbiskup je istaknuo da se Franjo u prvi mah želio udaljiti od gubavca. No ipak se vratio, sišao s konja, prišao čovjeku kojega je prije želio izbjeći, primio njegovu izranjenu ruku i poljubio je. „Ne znam je li Franjo u tom trenutku pobijedio gubu, ali Franjo je pobijedio nešto u sebi. Umro je jedan Franjo, a rodio se drugi“, rekao je nadbiskup.
Sam će Franjo poslije u svojoj oporuci zapisati da mu se ono što mu je prije bilo gorko preobrazilo u »slast duše i tijela«. Gubavac je ostao gubavac, ali se Franjo promijenio. Upravo u tome nadbiskup je istaknuo srž prijelaza: smrt koja postaje uskrsnuće.
Franjo je morao umrijeti kao onaj koji sanja o viteštvu da bi se rodio čovjek koji će služiti Kralju. Morao je umrijeti sin Pietra Bernardonea koji je sigurnost pronalazio u posjedovanju da bi se rodio čovjek koji će Boga moći nazvati svojim jedinim Ocem. Pred raspelom sv. Damjana morao je dopustiti da u njegovu život uđe pitanje: „Gospodine, što želiš da učinim?“
Nadbiskup je podsjetio i na jedan od najbolnijih prijelaza u Franjinu životu. Dvije godine prije smrti Franjo je morao prihvatiti da njegov red više nije samo njegovo djelo. Braća su se umnažala, zajedno s njima rasla su različita mišljenja, napetosti i neslaganja. Franjo je morao naučiti pustiti, rekao je propovjednik.
„To nije lako, osobito nama koji u životu imamo neke posebne uloge i poslanja. Roditeljima koji moraju pustiti svoju djecu, na svim drugim razinama“, rekao je nadbiskup. Riječ je, istaknuo je, o smrti koja od čovjeka ne traži samo odricanje od grijeha i onoga što je loše, nego i predavanje Bogu onoga što je dobro – vlastitih djela, planova, zasluga i službi. „To je smrt koja traži od nas da prihvatimo da zajednica kojoj smo na čelu nije naša zajednica. Da poslanje nije naše. Da Crkva nije naša – u smislu svojatanja, ne u smislu pripadnosti.“
Takav poziv na predanje osobito je važan u životu Crkve, jer čovjek može prestati posjedovati materijalne stvari, a ipak nastaviti čvrsto držati do vlastitoga mišljenja, svojatati službu, zajednicu, projekt, prošlost ili čak vlastitu sliku svetosti. Govoreći o stigmama koje je sv. Franjo primio na La Verni, nadbiskup je istaknuo da one nisu bile početak njegova suobličenja Kristu, nego vidljivi znak onoga što se godinama događalo u njegovoj nutrini. Podsjetio je na riječi svetoga Pavla iz Poslanice Galaćanima: „Bože sačuvaj, da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ te: „Ja na svom tijelu nosim biljege Isusove.“ Franjo je, rekao je nadbiskup, te biljege nosio mnogo prije nego što su se pojavile na njegovim rukama, nogama i boku.
„Počeo ih je nositi onda kad je poljubio gubavca. Nastavio ih je nositi kad je ostavio ono što je smatrao svojim, kad je izabrao biti manji, kad je umjesto u osvajanje krenuo u susret. Kad je drugima mogao popustiti. Nosio ih je svaki put kad je ljubav bila jača od njegova ega.“
Na La Verni je tijelo samo pokazalo ono što je već bilo duboko u Franjinoj duši. Bog od Franje nije napravio nekoga drugoga, nego autentičnoga Franju.
„Čemu ja trebam umrijeti da bi Krist živio u meni?“
U nastavku propovijedi nadbiskup je povezao Isusovo pranje nogu učenicima s Franjinim životnim putem. Kristov prijelaz Ocu događa se kroz ljubav do kraja, a upravo takav put vodi prema istinskome životu.
Stoga je pitanje koje ova velika obljetnica postavlja franjevačkoj obitelji, ali i svakomu kršćaninu: „Čemu ja trebam umrijeti da bi doista u meni mogao Krist živjeti?“, rekao je nadbiskup Uzinić.
To je pitanje posebno uputio novacima, pozvavši ih da se ne zadovolje samo upoznavanjem Franjina života, Pravila, predaje i običaja, nego da dopuste Kristu da ih osobno oblikuje.
„Pronađite svoga gubavca. Otkrijte ono čega se najčvršće držite i što vam ne dopušta biti autentični, biti Kristovi. Ono što nagrđuje Kristovu sliku u vama, a zapravo nagrđuje vas. I dopustite Kristu da vas upravo ondje susretne i oblikuje.“
No poziv na obraćenje, naglasio je nadbiskup, ne odnosi se samo na one koji tek ulaze u franjevački život. Vrijedi i za one koji desetljećima žive franjevački poziv, kao i za svakoga kršćanina.
„Evanđelje ne kaže: ‘Uzmi jednom svoj križ.’ Kaže: ‘Danomice.’ Obraćenje nije završen proces. Nikad. Dok god živimo, moramo se obraćati.“
Posljednju riječ nema smrt, nego život
Na kraju, nadbiskup je podsjetio da ne moramo svi poput sv. Franje nositi Kristove rane na tijelu, ali smo svi pozvani nositi njegove biljege u svome kršćanskom životu.
„Franjo nas večeras, 800 godina nakon svoje smrti, ne uči kako umrijeti. Uči nas kršćanski živjeti da bi i naša smrt postala prijelaz. Uči nas umirati sebi da bismo živjeli Kristu.“, poručio je Uzinić.
Upravo zato Franjino preminuće može biti shvaćeno kao prijelaz, a ne kao posljednja riječ. „Kad se to dogodi, tad ćemo i mi zajedno s Franjom otkriti da posljednju riječ u našemu životu nema sestra smrt, nego da i u našemu životu, kao i u njegovu, posljednju riječ ima život“, zaključio je nadbiskup.
Nakon misnoga slavlja gvardijan Trsatskoga svetišta fra Dragan Grizelj zahvalio je nadbiskupu Uziniću na blizini i dolasku, kao i svima koji su sudjelovali u pripravi i proslavi 800. obljetnice preminuća sv. Franje. Druženje je nastavljeno zajedničkim objedom trsatske franjevačke zajednice i riječkoga nadbiskupa. Tom su prigodom trsatski franjevci nadbiskupu Uziniću darovali Rimski misal s franjevačkim koricama, u znak zajedništva i zahvalnosti u godini u kojoj se Crkva spominje 800. obljetnice preminuća sv. Franje Asiškoga.
(Naslovna fotografija: Dorijan Mavrović)