Postulatura je crkvena služba koja ima zadaću voditi i koordinirati postupke beatifikacije i kanonizacije, odnosno postupke u kojima Crkva ispituje svetost života, mučeništvo ili herojsko vršenje krjeposti određenih osoba. U sklopu toga rada prikupljaju se povijesni dokumenti, svjedočanstva i druga relevantna građa, a sve kako bi se nadležnim crkvenim vlastima omogućilo odgovorno rasuđivanje o vjerodostojnosti kandidata.
U Riječkoj nadbiskupiji trenutačno se vodi postupak za Riječke mučenike, osobe koje su u teškim povijesnim okolnostima podnijele smrt zbog svoje vjere i vjernosti Kristu i Crkvi. Istodobno, redovničke zajednice također vode vlastite postupke za osobe koje su djelovale na području Riječke nadbiskupije, ali su pripadale određenim redovničkim obiteljima. To su postupci za Mariju Krucifiksu Kozulić i fra Antu Tomičića, koje vode njihove zajednice, u suradnji s mjesnom Crkvom i u skladu s crkvenim pravom.
Više o riječkoj blaženici, utemeljiteljici Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, Mariji Krucifiksi Kozulić, možete pogledati na web stranicama Družbe klikom na ovu
POVEZNICU
Kroz 34 godine boravka u riječkom kapucinskom samostanu, kao sakristan crkve Gospe Lurdske i vratar na porti samostana, ostavio je neizbrisiv trag i u jednoj i u drugoj službi koje je svesrdno i revno obavljao. Siromasi bilo koje vrste, koji su dolazili ili kroz crkvu u sakristiju ili na vrata kapucinskog samostana, zbog bilo koje potrebe, uvijek su naišli na vedri i blagi lik fra Ante Tomičića i srce otvoreno za njih s puno razumijevanja i pomaganja u njihovim potrebama. Koliko znamo, mi braća kapucini koji smo se redali u življenju s njime u Rijeci, puni smo dojmova i radosti zbog njegovog odnosa prema siromasima i radosti da smo imali sreću živjeti s njime i izbliže ga promatrati u njegovim službama.
Nikada se nije čulo da bi se na nekog koji je tražio bilo kakvu pomoć i u bilo koje vrijeme, srdio ili vikao na te jadnike. Npr. nije nikome predbacivao da je došao u nezgodno vrijeme nego je svako vrijeme za njega bilo zgodno. I pričinjavalo mu je veliku radost ukoliko je mogao tim potrebitima pomoći, da im ublaži njihovu tešku situacije. To je činio jer je smatrao da pomažući njima pomaže Isusu Kristu. Stoga, nikoga od takvih nije legitimirao niti se interesirao za vjeru i naciju, nego je jednostavno htio olakšati im njihove probleme s time da ih nije smatrao „drugima“ niti „strancima“, nego im je otvarao srce da se osjete kao domaći i dobrodošli. On je pomagao i materijalno, živežnim namirnicama, a nekima kod kojih je osjetio potrebu pomagao je i financijski zagovarajući ih kod gvardijana samostana.
Uz mnoge primjere evo i jednog konkretnog po kojem se može reći da je kroz karitativno djelovanje otkrivao u sebi i pred ljudima i ekumensku dimenziju svoga djelovanja: Jedna srpska pravoslavna obitelj doselila je u Rijeku iz Pančeva. Troje djece, otac i majka, njih petero, a otac je jedini imao zaposlenje. Dva sina te obitelji bila su upisana i pohađala osnovnu školu s našim vjeroučenicima. Kada bi bilo vrijeme vjeronauka i nakon toga igrali nogomet na terasi ispred crkve, ta dvojica braće su stidljivo iz kuta promatrali vjeroučenike kako se igraju i vesele. Budući da je fra Antino srce i oko uvijek vidjelo sve što treba, tako je zapazio i ovu dvojicu braće koji su bili u vrlo skormnoj odjeći i obući. Pristupio je k njima i blago upitao zašto i oni ne igraju s ostalima? Zašto se sakrivaju? Tada su mu oni, kao dječarci ispričali svoje obiteljsko stanje o lošim materijalnim uvjetima života i da su oni pravoslavci. Fra Ante ih je tada uveo među vjeroučenike da se druže i igraju. Onda ih je pozivao svaki drugi dan da nešto pojedu, neke sendviče, i da neke namirnice ponesu doma. Nastojao je nabavljati im i odjeću i obuću. To je trajalo da njihova završetka osmog razreda kada se njihovo materijalno stanje popravilo. Ta dvojica braće su ga tako zavoljela i bila mu zahvalna da su ga nazivali drugim ocem. I sada kad je počeo proces za beatifikaciju sluge Božjega, pozvana su bila i ta dvojica braće koja su o fra Anti pred crkvenim sudištem dali doista krasno svjedočanstvo te su ga i pred sudištem imenovali svojim drugim ocem. Ta dvojica braće su završila visoke škole i danas imaju značajne službe te se s vremena na vrijeme interesiraju dokle je stigao proces za beatifikaciju.
Na kraju za slugu Božjega fra Antu Tomičića mogu reći da je u svome ljudskom, bratskom i karitativnom djelovanju bio živo utjelovljenje Isusove zapovijedi ljubavi koja glasi: „Što god učiniste jednome od mojih najmanjih, meni ste učinili!“ Fra Ante je ovaj Isusov zahtjev do u tančine u potpunosti izvršavao. Stoga se nadam i vjerujem da će oni mnogi siromasi i potrebni njegove pomoći izmoliti, a Bog svojom ljubavlju nagraditi ovoga čovjeka odanog Bogu i ljudima, da uskoro možemo na zemlji proslaviti njega kao blaženika.
Fra Stanko Dodig, vicepostulator
Riječki mučenici
Riječki mučenici svjedoci su vjere s područja Riječke nadbiskupije, stradali u teškim godinama rata, poraća i ideoloških progona. Njihov život i smrt ostaju znak vjernosti Kristu, Crkvi i vlastitoj savjesti.
Među njima se posebno ističe sluga Božji Martin Bubanj, svećenik i generalni vikar Sušačkog vikarijata, čije je ime nositelj kauze. Uz njega se spominju i drugi svećenici, redovnik te vjernici laici koji su, svaki na svoj način, podnijeli žrtvu zbog svoje vjere i pripadnosti Crkvi. Njihova imena čuvaju se kao dio duhovne baštine Riječke nadbiskupije: Martin Bubanj, Andrija Loušin, Ladislav Šporer, Josip Pretner, Juraj Matijević, Zvonimir Milinović, Vjekoslav Gržanić, Andrija Mavrinac, Stjepan Petranović, Stjepan Horžić, Matija Burić, Viktor Perkan, fra Eugen Kukina, Srećko Blažević, Alojzije Kristan, Milan Hlača, Nikola Maljac, Ladislav Pretner, Julika Pretner, Franjo Grabar i Marija Jakovac.
Spomen na Riječke mučenike nije samo pogled u prošlost. On je poziv na zahvalnost, molitvu i odgovornost da se njihovo svjedočanstvo vjere prenese novim naraštajima.