Dan Riječke Majke, službenice Božje Marije Krucifikse Kozulić, i ove je godine 29. rujna okupio lijep broj hodočasnika i štovatelja buduće blaženice u dvorištu samostana Presvetoga Srca Isusova na riječkom Pomeriju. Svečano misno slavlje predvodio je vikar za pastoral Gospićko-senjske biskupije Josip Šimatović u zajedništvu s većim brojem svećenika. Pjevao je župni zbor riječke Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, u kojoj je službenica Božja Marija Krucifiksa Kozulić bila krštena.
Bog se bori za čovjeka, poziva ga i prati
U propovijedi je Šimatović život i duhovnu baštinu Riječke Majke promatrao u svjetlu svetih arkanđela Mihovila, Gabrijela i Rafaela, čiji blagdan je Crkva toga dana slavila. Njihova imena, rekao je, mogu nam pomoći prepoznati tri načina Božjega djelovanja u ljudskom životu: Bog se za čovjeka bori, Bog ga poziva i Bog ga prati.
Spomen preminuća službenice Božje pritom nije samo prigoda za prisjećanje prošlosti, nego i pitanje upućeno sadašnjoj generaciji: kako danas živjeti ono što je nekoć bilo zapaljeno u srcu jedne žene, sačuvati ono bitno i istodobno imati hrabrosti krenuti putem koji možda nismo očekivali?
Mihovil: vjernost Bogu nije nepromjenjivost
Promišljajući o svetom Mihovilu, čije ime znači »Tko je kao Bog?«, propovjednik je podsjetio da čovjek nije gospodar svega. Ne može sve kontrolirati, sačuvati ni unaprijed znati kako će se određene okolnosti razvijati. To se, istaknuo je, odnosi i na redovnički život. Može se dogoditi da se čovjek toliko veže uz određene oblike djelovanja, kuće, ustanove i navike da počne vjerovati kako će nestankom tih oblika nestati i poslanje. No, vjernost Bogu ne znači da sve mora ostati onako kako smo zamislili. Upravo se u promijenjenim okolnostima, kada se mogućnosti smanjuju i kada više nije moguće djelovati kao prije, pokazuje što je uistinu bitno.
»Možda će neka djela morati završiti«, rekao je propovjednik, ističući da to može boljeti, ali da pritom ne smije završiti i otvorenost srca. Može završiti određeno djelo, a karizma nastaviti živjeti. Upravo zato vjernost Majci Krucifiksi ne znači nužno očuvati svaki oblik njezina djelovanja, nego sačuvati ono zbog čega je sve počelo – ljubav prema Kristu koja se nije mogla zatvoriti u sebe, nego je vodila prema drugome: prema slabijemu, malenomu i potrebnomu.
Gabrijel: ponovno čuti Božji poziv
Sveti Gabrijel, glasnik Navještenja, podsjetnik je na važnost slušanja Božje riječi i povjerenja. Mariji nije obećano da će sve razumjeti niti da će njezin put biti lagan. Donijet joj je poziv, a ona je odgovorila: »Evo službenice Gospodnje.« Taj se odgovor, rekao je propovjednik, nalazi u temelju svakoga poziva. Redovnički život nije ponajprije ustanova, raspored, zadaća ili obveza, nego odgovor na Kristov poziv i život koji se rađa iz susreta s njim. Zato ni obnova ne bi trebala početi samo novim programima, nego ponovnim slušanjem. Potrebno je, istaknuo je, ponovno ući u tišinu u kojoj prestajemo govoriti Bogu što bi on trebao učiniti i dopuštamo njemu da govori nama što trebamo učiniti.
»Bog vas nije pozvao samo onda kad ste bile mlade i snažne. On vas zove i danas, u vašoj dobi, u vašim ograničenjima, u vašoj sadašnjoj zajednici. Zove vas da budete njegove upravo ovdje i sada«, poručio je redovnicama.
Rafael: biti blizina čovjeku
Sveti Rafael podsjeća da Bog ne ostaje daleko od ljudske povijesti, nego čovjeku pristupa u njegovim ranama, strahovima i potrebama. U tome je propovjednik prepoznao i snažnu poveznicu s duhovnim nasljeđem Majke Krucifikse Kozulić. Njezina ljubav prema Kristu nije ostala zatvorena u osobnoj pobožnosti. Postala je konkretna: u brizi za djecu, odgoju, služenju siromašnima i blizini onima kojima je pomoć bila najpotrebnija.
Upozorio je pritom na opasnost da Crkva postane previše usmjerena na ustanove i organizaciju, a da pritom izgubi iz vida ljude zbog kojih te ustanove i organizacije postoje. »Možemo imati savršeno organiziran raspored, a da ne primijetimo sestru koja je možda potonula ili je usamljena. Možemo govoriti o karizmi, a da ne čujemo čovjeka koji nam kuca na vrata. Možemo čuvati uspomenu na ljubav, a da danas ne učinimo nijedno djelo ljubavi.«, upozorio je propovjednik.
Karizma se, stoga, ne čuva kao muzejski predmet, nego se dijeli. Ona se ostvaruje u susretu s čovjekom kojemu je potrebna pažnja, mladom osobom koja traži smisao, starijim čovjekom koji je ostao sam ili onim koji se udaljio od Crkve i ne zna kako se vratiti, rekao je Šimatović.
»Možda danas ne možete činiti ono što ste činili prije trideset godina, ali možete i dalje biti ljudima blizina. Možete slušati, možete moliti, možete ohrabriti, možete pružiti ruku«, poručio je propovjednik sestrama Družbe Presvetog Srca Isusova.
Plodnost se ne mjeri samo brojem djela
Govoreći o budućnosti redovničkoga života, istaknuo je da se njegova plodnost ne mjeri samo brojem aktivnosti ili ustanova, nego dubinom pripadnosti Kristu i sposobnošću da ljubav primljena od njega postane vidljiva u svijetu.
Spomendan preminuća utemeljiteljice istodobno podsjeća na granice ljudskoga djelovanja. Sve što čovjek izgradi i pokrene jednom mora prepustiti drugima. »Nitko nije vlasnik Božjega djela. Mi smo tek radnici u vinogradu Gospodnjem«, rekao je, dodajući: »Dolazimo, služimo i odlazimo, a Bog nastavlja.«
Utemeljiteljica svojim sestrama ne ostavlja samo ustanove, pravila i uspomene, nego ponajprije duhovni put. Taj se put ne može živjeti bez slobodnoga i osobnoga odgovora svake nove generacije.
Zato, nastavio je propovjednik, poštovanje prema Majci Krucifiksi nije samo prisjećanje na njezina djela. Pravo je pitanje što je u njezinu životu bilo toliko evanđeosko da može nadahnuti i danas i kako bi njezina ljubav danas odgovorila na potrebe čovjeka?
»Ne treba kopirati prošlost, nego treba biti vjeran njezinu duhu«, istaknuo je upozoravajući da je kršćanska predaja živa samo kada se ne pretvara u muzejski predmet, nego se prenosi životom, svjedočanstvom i novim odgovorom na Božji poziv.
Ne poistovjećujmo smanjene mogućnosti sa smanjenjem zvanja
Budućnost Družbe, naglasio je, nije samo pitanje brojeva, ustanova i organizacije. Iza tih pitanja stoji dublje pitanje: hoće li u zajedništvu i dalje biti vidljivo da je Krist živ i da njegova ljubav preko redovnica može zahvatiti čovjeka? Budućnost možda donese skromnije i drukčije oblike djelovanja, manje vidljivih djela, a više tihe molitve, međusobne brige i jednostavnosti. No toga se, istaknuo je, ne treba bojati. Bog vidi i ljubav koja je skrivena, vjernost koja ne dobiva pljesak i molitvu koja ostaje kada čovjek više fizički ne može mnogo učiniti.
»Ne poistovjećujmo smanjene mogućnosti sa smanjenjem zvanja, ne poistovjećujmo starost s neplodnošću i ne poistovjećujmo promjenu s krajem«, poručio je.
Na kraju propovijedi povezao je poruke trojice arkanđela s primjerom Riječke Majke: sveti Mihovil poziva da se strahu ne dopusti upravljati životom, sveti Gabrijel da se ponovno sluša Božja riječ, a sveti Rafael da se bude suputnik i blizina čovjeku. Život Majke Krucifiksе pritom svjedoči da ljubav prema Kristu mora postati služenje.
»Ne bojmo se započeti iznova, ne zato što je prošlost bila bezvrijedna, nego zato što je Bog živ i zato što njegovo djelo nikada nije zatvoreno u naše planove«, zaključio je Šimatović.
»Želim živjeti i umrijeti sveto«
Prigodnu riječ nakon mise uputila je postulatorica kauze i predstojnica Družbe s. Dobroslava Mlakić. Zahvalila je svećenicima, redovnicama i svim hodočasnicima koji su sudjelovali u proslavi te podsjetila na riječi utemeljiteljice: »Želim živjeti i umrijeti sveto.« Istaknula je da je svima zajednički cilj poziv na svetost te pozvala na ustrajnu i jednodušnu molitvu kako bi, ako je Božja volja, dočekali i dan kada će Riječka Majka biti uzdignuta na čast oltara.
Nakon misnoga slavlja predstavljen je i pretpremijerni spot za pjesmu »Riječkoj Majci Krucifiksi«, autorice Ljubice Kolarić Dumić. Pjesmu izvode Vivien Galetta i Bruno Krajcar, koji potpisuje i glazbu, dok aranžman potpisuje Aleksandar Valenčić, a spot Voljen Grbac.