Na blagdan sv. Majke Terezije iz Calcutte, u subotu, 5. rujna, bilo je posebno svečano u Župi sv. Terezije od Djeteta Isusa na riječkoj Podvežici. Povezanost s Majkom Terezijom Podvežica njeguje još od njezina posjeta Rijeci 1978. godine, kada je posjetila i ovu Župu, posvećenu svetici po kojoj je Majka Terezija odabrala svoje redovničko ime i kojom je još u ranoj mladosti bila nadahnuta za misijsko djelovanje.
Ove je godine blagdan proslavljen uz veliki kip sv. Majke Terezije, koji je zahvaljujući bivšem župniku don Marku Pavlinoviću i podršci župljana u obliku mnogobrojnih zavjetnih darova pristigao u crkvu još potkraj srpnja. Izradio ga je akademski kipar Tomislav Kršnjavi, koji se u prepunoj crkvi kao hodočasnik pridružio misnom slavlju. Novi župnik don Ivan Seletković priredio je također svečanu uočnicu, tijekom koje je govorio o poruci svetičina života i djelovanja te sa župljanima izmolio Put blaženstava s Majkom Terezijom.
Dekan Trsatskoga dekanata i župnik Župe sv. Ane na Gornjoj Vežici don Nikica Jurić predvodio je svečanu misu, a kao suslavitelj pridružio mu se privremeni župni upravitelj Župe sv. Ćirila i Metoda don Matija Luketić, ovogodišnji mladomisnik.
U nadahnutoj propovijedi don Nikica Jurić rekao je kako za njega ovaj blagdan ima i posebno osobno značenje. Naime, u proljeće 1996. godine, dok je još bio na putu prema svećeništvu, imao je milost u Rimu susresti Majku Tereziju. U srcu mu je tada, kako je rekao, ostalo njezino anđeosko lice, izbrazdano mnogim borama, i njezine svijetle oči: „Imati milost da susretneš sveca za njegova zemaljskog života poseban je doživljaj. Danas sam je ponovno došao susresti – u njezinim relikvijama i u ovome lijepom kipu.“
Don Nikica Jurić posebno je istaknuo kako je Majka Terezija, rođena 26. kolovoza 1910. kao treće i najmlađe dijete u albanskoj katoličkoj obitelji u Skopju, u Makedoniji, prve vjerske uzore dobila upravo u svojim roditeljima, koji su joj prenijeli duhovne temelje na kojima će poslije graditi čitav svoj život. Već je kao djevojka osjećala poziv prema misijama te je s osamnaest godina napustila obiteljski dom i preko Zagreba i Irske stigla u Indiju, gdje je djelovala kao učiteljica u samostanskoj školi za djevojke.
Godine 1946. dogodilo se ono što je poslije nazivala „pozivom unutar poziva“. Doživjela je i prepoznala Kristov poziv da napusti sigurnost dotadašnjega samostanskog života i pođe među najsiromašnije i najnapuštenije ljude na ulicama velegrada Kolkate (Calcutte). Započela je sama, a ubrzo joj se pridružila skupina djevojaka koje su željele na isti način služiti Kristu te je tako započela zajednica Misionarki ljubavi.
Taj put nije bio jednostavan, istaknuo je don Nikica Jurić. Dva su velika stupa njezina duhovnog života bila molitva i kontemplacija. „Upravo bih ta dva oslonca – molitvu i kontemplaciju – preporučio i suvremenom čovjeku. Majka Terezija bila je žena molitve i svjedokinja vjere upravo zato što je ostala vjerna i onda kada joj je bilo teško osjetiti Božju blizinu“, napomenuo je don Nikica Jurić.
Prisjetio se i slike koja mu je iz vremena susreta s Majkom Terezijom ostala posebno urezana u sjećanje: „Već je bila bolesna, trpjela je bolove i imala slomljen kuk. Kroz otvorena vrata crkve vidio sam je mirnu, sabranu i snažno zagledanu u Presvetu Euharistiju. Ta mi je slika ostala trajno urezana u sjećanje.“
Sve okupljene pozvao je riječima: „U ovome svijetu u kojem čovjek više ne vidi čovjeka i brat ne oprašta bratu, molimo sv. Majku Tereziju da nam pomogne razumjeti što njezine riječi i njezina djela znače za nas – ovdje i sada – i da nas nauči prepoznati Krista u čovjeku koji je pokraj nas.“
Današnji je dan za don Nikicu Jurića, kako je posvjedočio, bio posebno emotivan i zbog još jednoga razloga: „Vašega župnika, don Ivana, upoznao sam još kao dijete koje je dolazilo u župu na Drenovi, gdje sam tada služio. Mnogo smo dana i noći proveli zajedno pred Presvetim u pokaznici, slaveći Gospodina. Ponosan sam što smo danas zajedno braća svećenici u istome dekanatu. Srce mi je ispunjeno radošću kada vidim da je u ovu župu došao s velikim obrazovanjem, ali još važnije – s velikim srcem.“
Župnik je na završetku svete mise zahvalio don Nikici Juriću, prvoj osobi koja je, kako je rekao, znala da razmišlja o svećeničkom pozivu. Posebno je zahvalio ministrantima, župnom zboru, čitačima i svima koji su sudjelovali u organizaciji slavlja te potom pozvao vjernike na prigodni agape, slijedeći primjer prvih kršćana, za koje se zajedništvo svete mise nastavljalo u zajedničkom blagovanju.
Kako župa od prošle godine, zahvaljujući inicijativi tadašnjega župnika don Marka Pavlinovića, posjeduje i svetičinu relikviju prvoga stupnja, svi su prisutni na završetku misnoga slavlja imali prigodu i počastiti relikviju.