Umirovljeni svećenik Riječke nadbiskupije Ivica Vuković 12. listopada prešao je u kuću nebeskog Oca. Preminuo je u Rijeci u 87. godini života i nakon 57 godina svećeništva. Sprovodnu misu s obredom ukopa 13. listopada u njegovu rodnom Drežnik Gradu predvodio je riječki nadbiskup Mate Uzinić. U crkvi sv. Antuna Padovanskoga okupila se brojna obitelj u kojoj je nekad bilo 10 braće i sestara, mještani te svećenici Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije, a riječi sućuti uputio je i mjesni biskup Marko Medo.
Nadbiskup Uzinić je propovijed okupljenima uputio nadahnut duhovnom porukom pokojnika. Iz nje je izdvojio dvije rečenice, jednu upućenu onima koji su ga bolje poznavali, a drugu Bogu: “Ako sam koga uvrijedio, oprost tražim i opraštam.” i “Hvala Bogu na svemu.”
„Nije dovoljno samo tražiti oproštenje za sebe i svoje grijehe, nego je potrebno napraviti i kao što je naš Ivica napravio u svojoj oporuci: davati oproštenje drugima. U ‘Oče našu’ molimo: ‘Oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim.”, poručio je nadbiskup.
Istaknuo je i kako je pokojnik, koji je 20 godina bio u mirovini, a posljednjih 10 proveo u Svećeničkom domu u Rijeci, u oporuci naveo kako nema ništa što bi oporukom mogao ostaviti nekome. „Čini mi se da oporuka pokojnog Ivice pokazuje da je on u svojoj svećeničkoj službi, i osobito u ovih posljednjih 20 godina života, postao slobodan. Slobodan od onog imati, slobodan od onog ne oprostiti, slobodan od onog misliti da mi nešto možemo, slobodan da rekne: ‘Sve što imam je dar od Boga'”. Nadbiskup je dodao kako je dobro, ali nije dovoljno osloboditi se materijalnog, potrebno je osloboditi i dušu. „Od osvete, od mržnje, od egoizma i samodostatnosti, od navezanosti na imati, na novac, slavu, čast… Kad se dogodi to oslobođenje, onda je čovjek istinski slobodan.“ Objasnio je da sloboda ne znači činiti što hoćeš, nego ju treba shvatiti kao priliku da sebe i svoj život možemo staviti u službu drugih, kako je to učinio pokojni Ivica.
Nadbiskup je podsjetio da je pokojnik izabrao svećenički poziv u vremenima koja nisu bila naklonjena Crkvi, u vremenu komunističke vlasti koja je ograničavala i nacionalnu i vjersku slobodu te je pozvao okupljene na molitvu, zalaganje i hrabrost za nova svećenička zvanja.
Na kraju mise okupljenima se obratio i generalni vikar Riječke nadbiskupije Mario Tomljanović ispred svih kolega dijecezanskih svećenika. „Danas smo ponajprije zahvalni Bogu za pokojnikovo svećeništvo. Pedeset i sedam godina vlč. Ivica pripadao je Kristu na poseban način i služio Božjem narodu. To je najveći dar njegova života i zato danas, uz ljudsku tugu zbog rastanka, u srcu nosimo i duboku zahvalnost. Neka nam riječi koje je ostavio budu duhovna vodilja: „Hvala Bogu na svemu.“ Dok se opraštamo od vlč. Ivice, ne gledamo samo na završetak njegova zemaljskog puta, nego na cilj prema kojemu je cijeloga života išao. Vjerujemo da ga milosrdni Gospodin, kojemu je vjerno služio, prima u svoj vječni mir.“
Podsjetio je da se Ivica Vuković nakon svećeničkog ređenja 1969. godine spremno odazivao službama koje mu je Crkva povjeravala. Služio je u Josipdolu, Cerovniku, Oštarijama, Ogulinu, Trošmariji i Saborskom, a zatim je gotovo četvrt stoljeća ostavio dubok trag u Lukovdolu i Plemenitašu. U srpnju 1999. imenovan je župnikom Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici, a 2001. povjerena mu je Župa sv. Antuna Opata u Sušačkoj Dragi u Rijeci, gdje je sve do umirovljenja 2006. godine nastavio naviještati evanđelje, slaviti sakramente i pratiti ljude na njihovu životnom putu. Nakon umirovljenja neko je vrijeme živio kod svoga brata Nikole, a 2015. preselio je u Svećenički dom u Rijeci, gdje je proveo posljednje godine života.
„Za sve to danas zahvaljujemo Gospodinu. Zahvaljujemo za njegove propovijedi, za nebrojene mise koje je slavio, za ispovijedi koje je strpljivo slušao, za krštenja, vjenčanja i sprovode, za sve dobro koje je učinio, često neprimjetno i tiho, kako to čine dobri pastiri. Posebno želim istaknuti posljednje godine njegova života. Od 2015. godine, kada je došao u Svećenički dom u Rijeci, vlč. Ivica je tiho i strpljivo nosio teret svojih slabosti i bolesti. Nije se žalio niti tražio posebnu pozornost. Prihvaćao je dane onakve kakvi su dolazili, oslanjajući se na molitvu i Božju providnost. I u tim godinama svjedočio je kako se vjernost Gospodinu ne očituje samo u djelatnom radu nego i u kršćanskom prihvaćanju križa“, poručio je generalni vikar te zahvalio ravnateljima i djelatnicima Svećeničkog doma na brizi koju pružaju umirovljenim svećenicima.
Svećenik Ivica Vuković zatim je pokopan u obiteljskoj grobnici u rodnom Drežnik Gradu.