Pozvani smo na gozbu Jaganjčevu. I odazvali smo se. Blago nama! Ali da bismo bili i izabrani moramo biti odjeveni i u svadbeno ruho. To se ruho ne tka samo nedjeljom, nego tijekom cijeloga tjedna: tako što ono što nedjeljom slavimo u crkvi živimo u svojoj svakodnevici – u riječima, postupcima, odnosima i izborima; jednom riječju, u ljubavi prema svima.
Među bogatima, moćnima i slavnima rijetko bi tko odbio poziv na svadbenu gozbu kraljeva sina. Ljudi se obično trude biti pozvani na takve svečanosti. A znaju se i uvrijediti ako ih se ne pozove. Ali Isusova namjera nije bila upoznati nas s ponašanjem visokih društvenih slojeva. On nam i ovom prispodobom želi prenijeti poruku spasenja. Slika koju upotrebljava primjenjiva je i na njegove suvremenike, osobito u prvom dijelu prispodobe, ali i na sve one koji će je slušati u kasnijim vremenima, osobito u njezinu drugom dijelu.
„Uzvanici“ koji se nisu odazvali na svadbu u Isusovo su vrijeme bili ponajprije „glavari svećenički i starješine naroda“. Oni u Isusu iz Nazareta nisu prepoznali ni prihvatili Mesiju – Krista. Nažalost, njima se pridružio i dio Izabranoga naroda koji je naraštajima iščekivao ono što se u Isusu ostvarivalo, a kada se to dogodilo, nije uspio prepoznati znakove mesijanskoga vremena. Tako se sam isključio iz svadbene gozbe utjelovljenoga Sina Božjega.
Oni s raskršća koji su zamijenili prvotno pozvane jesu „bludnice, carinici i grešnici“. Oni su, kaže Isus, „pretekli“ glavare svećeničke i starješine naroda u kraljevstvu Božjemu jer su u njemu prepoznali Mesiju – Krista. S njima su i svi oni koji čine novi Božji narod, Crkvu: oni koji su u Isusu prepoznali Boga koji ih je „spasio“ i „Gospodina u kojega se uzdasmo“. Njima će Bog, u skladu s Izaijinim proročanstvom iz prvoga današnjeg čitanja, „spremiti gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena“.
Drugi dio prispodobe, o gostu koji je na svadbenu gozbu ušao bez svadbenoga ruha, odnosi se na one koji su povjerovali u Isusa kao Mesiju – Krista, u njemu prepoznali Boga i Gospodina, odazvali se Božjemu pozivu i postali dionici njegove svadbene gozbe, ali nakon toga ništa ne čine da bi svoj život uskladili s onim što vjeruju. Doći na svadbenu gozbu Isusa Krista i biti član Crkve, odnosno zvati se kršćaninom, nije dovoljno da bi se doista bilo kršćaninom. Isus nam je to ponavljao i proteklih nedjelja. Potrebno je – a to je poruka i ove prispodobe – živjeti ono što vjerujemo i ono čemu nas evanđelje Isusa Krista uči. U slici današnje prispodobe to znači biti odjeven u „svadbeno ruho“.
Ipak, iako sam prvi dio prispodobe povezao ponajprije s Isusovim suvremenicima, a drugi s nama današnjim kršćanima, ta podjela nije tako stroga. Kao što se drugi dio mogao odnositi i na Isusove suvremenike, tako se i prvi dio odnosi na nas. Imajući pred očima nedjeljnu misu, jednu od bitnih sastavnica kršćanskoga života, bez koje, kako su svjedočili mučenici iz Abitene, kršćani ne mogu živjeti, želio bih razmišljati upravo o tome kako i mi danas možemo biti među onima o kojima govori prvi dio prispodobe, ali i među onima na koje se odnosi njezin drugi dio.
I nedjeljnu misu možemo promatrati kao kraljevsku svadbenu gozbu. Bog nam svake nedjelje na različite načine šalje poziv na gozbu svojega Sina. Jedan od ustrajnih glasnika toga poziva jesu i zvona naših crkava. Mnogi se na taj poziv više ni ne obaziru. Neki se čak žale da im zvona smetaju. A onaj koji poziva jest „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara“, važniji od bilo koga i bilo čega drugoga. I gotovo doslovno kao u prispodobi: jedan odlazi na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom, a neki njegove glasnike ignoriraju ili im se rugaju. Sve je veći problem i to što se nedjeljom ujutro organiziraju različiti sportski programi i natjecanja zbog kojih na misu ne mogu doći ni djeca i mladi koje pokušavamo odgajati za redovito sudjelovanje u euharistiji. Mnogi su zato podijeljeni i zbunjeni. Možda bi i htjeli doći, ali druge im se stvari učine važnijima. „Svadba je – kaže Isus – pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni.“
Ima, naravno, i onih koji su se odazvali pozivu. Neki dolaze povremeno, neki redovito, a možda je netko danas došao gotovo slučajno. No bez obzira na to kako smo stigli na misu, svi se mi koji smo došli možemo prepoznati u gostima iz drugoga dijela prispodobe. Zato bismo se trebali zapitati: imamo li svadbeno ruho? Drugim riječima: živimo li doista ono u čemu ovdje sudjelujemo i ono što od Gospodina slušamo? Pretvara li se naša vjera u naš svakodnevni život? O tome ovisi i kako će drugi doživjeti ljepotu Gospodinova poziva. A kako će oni koji nisu došli prepoznati ljepotu toga poziva ako mi dolazimo samo zato što moramo, a ne zato što želimo? I kako ćemo ih privući ako se na našim licima ne vidi radost što smo se odazvali, što pripadamo Crkvi, što dolazimo na euharistiju, što vjerujemo u Isusa Krista? Kako će, na kraju krajeva, shvatiti važnost toga poziva ako naše sudjelovanje na misi završi izlaskom iz crkve i ne nastavi se u našem životu – u obitelji, na radnome mjestu, u društvenoj i crkvenoj zajednici? Ako se vjera ne pretvara u život i odnose, onda smo i mi poput čovjeka koji je ušao na kraljevsku svadbu, ali se nije potrudio obući „svadbeno ruho“.
U misnom slavlju, neposredno prije pričesti, svećenik podiže hostiju – za koju mi katolici vjerujemo da je sakramentalna prisutnost Isusa Krista, Sina Božjega – i govori: „Evo Jaganjca Božjega. Evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu.“ A Isus današnje evanđelje završava riječima: „Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.“
Pozvani smo na gozbu Jaganjčevu. I odazvali smo se. Blago nama! Ali da bismo bili i izabrani moramo biti odjeveni i u svadbeno ruho. To se ruho ne tka samo nedjeljom, nego tijekom cijeloga tjedna: tako što ono što nedjeljom slavimo u crkvi živimo u svojoj svakodnevici – u riječima, postupcima, odnosima i izborima; jednom riječju, u ljubavi prema svima.
Slika: Anonimni nizozemski umjetnik prema Janu Swartu van Groningenu, Prizor iz prispodobe o svadbenoj gozbi (Mt 22,11–14): Kralj kori čovjeka bez svadbenoga ruha, 16. stoljeće, The Metropolitan Museum of Art, New York, javno vlasništvo.