Crkva nije zajednica ljudi koji su uvijek govorili i činili „da“. Ona je zajednica ljudi kojima Bog uvijek iznova pruža mogućnost da svoje „ne“ pretvore u „da“.
Prispodobom o dvojici sinova, od kojih jedan kaže „da“, a ne učini, dok drugi najprije kaže „ne“, ali se poslije predomisli i učini, Isus nas ponovno šalje u vinograd. Kao da nastavlja govor od prošle nedjelje. Tada smo slušali o radnicima koji su u vinograd došli u različito vrijeme, a danas o sinovima koji se različito odnose prema očevu pozivu.
Isus ovu prispodobu govori glavarima svećeničkim i starješinama naroda. Oni znaju što Bog traži. Poznaju Zakon, obdržavaju vjerske propise i smatraju se poslušnima Bogu. Rekli su mu svoje „da“. Problem je u tome što to „da“ nije uvijek postalo život. Nasuprot njima Isus spominje carinike i bludnice, ljude koje se smatralo grešnicima i koji su svojim životom dugo govorili Bogu „ne“. Ali kad su čuli poziv Ivana Krstitelja, neki su se od njih promijenili i povjerovali. Njihovo početno „ne“ postalo je „da“.
Upravo je to poruka prispodobe. Isus nas ne pita samo što govorimo, nego što činimo. Nije dovoljno reći da vjerujemo. Nije dovoljno biti kršten, pričešćivati se, krizman, crkveno vjenčan ili zaređen. Sve su to velika i dragocjena „da“ Bogu. Ali svako od njih traži nastavak. Traži da ono što smo izgovorili riječima postane način na koji živimo.
Zato se ova prispodoba vrlo lako može odnositi i na nas. Možemo reći „da“ Bogu nedjeljom, a tijekom tjedna svojim odnosima govoriti „ne“. Možemo ispovijedati ljubav prema bližnjemu, a biti grubi prema onima s kojima živimo. Možemo govoriti o poštenju, a tražiti načine kako nešto zaobići ili ostvariti na nepošten način. Možemo se javno predstavljati kao kršćani, isticati kršćanske znakove i vrijednosti, a istodobno ponižavati druge, širiti neistine i mržnju, nepravedno postupati prema radnicima, iskorištavati slabije ili ostati ravnodušni prema onima koji trebaju našu pomoć. Danas tome možemo dodati i naš život na društvenim mrežama. I ondje se vrlo lako vidi postoji li razlika između onoga što ispovijedamo i načina na koji govorimo o drugima, osobito o onima s kojima se ne slažemo. To je ono naše: govoriti „da“, a živjeti „ne“.
Ali današnje evanđelje nije samo upozorenje. Ono je i evanđelje nade. Jer postoji i drugi sin koji je rekao „ne“, ali se poslije predomislio. Možda je upravo to da se možemo predomisliti i onda kad smo rekli „ne“ najvažnija poruka današnjeg evanđelja. Naše jučerašnje „ne“ ne mora biti naša posljednja riječ. Ne moramo ostati zarobljeni u svojim pogreškama, lošim odlukama, udaljenosti od Boga ili životu koji nije u skladu s evanđeljem. Možemo se predomisliti. Možemo promijeniti smjer. Možemo ponovno početi. Zato Crkva nije zajednica ljudi koji su uvijek govorili i činili „da“. Ona je zajednica ljudi kojima Bog uvijek iznova pruža mogućnost da svoje „ne“ pretvore u „da“.
To je važno i za način na koji gledamo druge. Lako nekoga zakopamo u njegovu prošlost: takav je bio, to je učinio, tako je živio. Bog to ne čini. On čovjeku ostavlja mogućnost promjene. Carinici i bludnice iz evanđelja nisu bili određeni svojom prošlošću. Isus je u njima vidio ono što mogu postati. I mi bismo trebali jedni drugima ostavljati tu mogućnost.
Sv. Ignacije Antiohijski zapisao je da je bolje biti kršćanin, a o tome ne govoriti, nego govoriti da si kršćanin, a to ne biti.
Možda bismo njegovu misao danas mogli izraziti još jednostavnije: nije najvažnije zvati se kršćaninom. Važno je postajati kršćaninom. Iz dana u dan. Jer naše postajanje kršćanima nikada nije potpuno dovršeno. Ono se postupno ostvaruje u našim svakodnevnim izborima, u odnosima koje živimo, osobito prema slabijima, u načinu na koji govorimo i u našoj sposobnosti da priznamo pogrešku i predomislimo se.
I tako, gledajući Krista, onoga Sina koji je rekao „da“ i svojim životom to „da“ doveo do kraja, i sami sve više i sve bolje učimo svoj „da“ Bogu pretvarati u život.
Slika: Georg Pencz, Prispodoba o ocu i dvojici sinova u vinogradu, 1534.–1535., bakrorez, The Metropolitan Museum of Art, New York, javno vlasništvo.