Današnje prvo čitanje, ulomak iz Knjige proroka Izaije, prenosi nam prorokov hvalospjev u čast jednoga poganina, perzijskoga kralja Kira. Za proroka je Kir, premda poganin, Božji pomazanik, izabranik kojega Bog poziva i osposobljava da posluži njegovu planu spasenja. Ako je tako, ako Bog i po poganima, odnosno danas po onima koji vjeruju drukčije od nas ili uopće ne vjeruju, može ostvarivati svoj plan, nameće nam se pitanje – osobito danas, kad slavimo Svjetski dan misija – trebamo li im mi uopće navješćivati Isusa Krista i njegov plan spasenja s nama i za nas? I ako trebamo, zašto?
To što Bog djeluje i među onima koji vjeruju drukčije od nas ili uopće ne vjeruju, a djeluje, ne bi smio biti razlog da odustanemo od svoga kršćanskog poslanja navješćivanja evanđelja svima. Naprotiv, to nas treba potaknuti da u drugima prepoznajemo Božje djelovanje, ali i da s njima podijelimo ono najdragocjenije što smo sami primili – Isusa Krista i njegovu radosnu vijest spasenja.
Na to nas poziva i Svjetski dan misija, koji ove godine obilježavamo po stoti put, pod geslom: „Jedan u Kristu, ujedinjeni u poslanju.“ U svojoj poruci za ovu prigodu papa Lav XIV. podsjeća nas da je temelj svakoga misionarskog djelovanja naše jedinstvo s Kristom. Ne možemo drugima uvjerljivo naviještati Krista ako sami ne živimo u zajedništvu s njim. A to zajedništvo mora postati vidljivo i u našim međusobnim odnosima. Papa upozorava da sukobi, podjele i nepovjerenje među kršćanima slabe naše svjedočanstvo. Zato misionarsko poslanje traži pomirena srca i zajednice koje žive ono što naviještaju. Ne naviještamo samo riječima, nego i načinom na koji živimo jedni s drugima i odnosimo se prema svima.
U nasljedovanju Isusa Krista i njegova poslanja osobito se ističe sv. Pavao, jedan od najvećih misionara u povijesti Crkve. No ni on nije uvijek doživljavao uspjeh. Ponekad su se, međutim, i njegovi prividni neuspjesi pretvarali u velike i neočekivane uspjehe. Primjer je kršćanska zajednica u Solunu. Pavao je ondje naišao na snažno protivljenje i morao je napustiti grad. Ipak, iz njegova se navještaja razvila snažna kršćanska zajednica, prepoznatljiva po „djelotvornoj vjeri, zauzetoj ljubavi i postojanoj nadi“. U današnjem ulomku Pavao sa zanosom zahvaljuje Bogu zbog te Crkve kojoj evanđelje nije došlo samo u riječi nego i „u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini“.
Primijenimo li to na sebe i svoje kršćansko poslanje, možemo zaključiti da se ne trebamo toliko brinuti o uspjehu koliko o vjernosti svome poslanju. Naše je naviještati evanđelje riječima i životom, a Bogu prepustiti plodove. To, međutim, ne znači da je nevažno kako naviještamo. Papa Lav XIV. u svojoj poruci naglašava da je ljubav sama bit našega poslanja. Ono se rađa iz ljubavi, živi u ljubavi i vodi k ljubavi. Ne naviještamo Krista zato da bismo druge pridobili za sebe, nego zato što želimo s njima podijeliti ljubav koju smo sami upoznali i primili.
Ovu misao trebamo imati na pameti i pri razumijevanju današnje evanđeoske rasprave, iz koje je proizišlo poznato načelo o odnosu vjerske i političke zajednice: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“
Ovo načelo ne znači da se mi kršćani ne smijemo zanimati za ono što se tiče društva niti da društvo ne smije zanimati ono što se tiče nas kršćana. Ono znači da trebamo poštovati međusobnu autonomiju i različitost poslanja. O tome je progovorio i papa Lav XIV. u svojoj enciklici Magnifica humanitas. Papa podsjeća da Crkva priznaje autonomiju političke zajednice i ne želi preuzeti njezine zadaće, ali istodobno ne može ostati ravnodušna prema onome što se događa u društvu. Njezino je poslanje biti blizu čovjeku, osobito onima koji trpe, te pridonositi izgradnji pravednijega i bratskijega društva. Zato se Crkva ne smije poistovjetiti ni s jednom političkom opcijom, ali ne smije ni odustati od zauzimanja za ljudsko dostojanstvo, pravednost i opće dobro (usp. Magnifica humanitas, 19, 21 i 24).
Iz Isusova odgovora možemo izvući još dvije važne poruke koje nas podsjećaju na odgovornosti i granice onoga što pripada caru i onoga što pripada Bogu.
Prva, koja se temelji na riječima „podajte caru carevo“, odnosi se na moralnu dužnost svih građana, pa tako i vjernika, da plaćanjem poreza i odgovornim ispunjavanjem svojih građanskih obveza pridonose zajedničkom društvenom dobru. Kršćani bi, a s njima i crkvene pravne osobe na svim razinama, u tome trebali biti primjer drugima. Plaćanje poreza i transparentno poslovanje nisu samo pitanje poštovanja zakona nego i pitanje kršćanske savjesti. Oni koji svjesno i nepravedno izbjegavaju svoje obveze prema zajednici ne postupaju samo protiv zakona nego griješe protiv pravednosti i solidarnosti. Naravno, naša odgovornost za opće dobro ne iscrpljuje se u tome. Ona uključuje i mnoge druge obveze, među kojima je danas osobito važna briga za prirodu i naš zajednički dom. I u tome smo pozvani biti odgovorni, ne samo zbog sebe nego i zbog drugih, osobito siromašnih koji najviše trpe posljedice neodgovornoga odnosa prema okolišu, kao i zbog budućih naraštaja kojima smo dužni ostaviti svijet prikladan za život.
Druga, koja se temelji na riječima „podajte Bogu Božje“, odnosi se na državu i državne vlasti, ali i na sve nas. Ona nas podsjeća da ni politička vlast ni demokratska većina ne mogu same određivati što je dobro, a što zlo, neovisno o dostojanstvu ljudske osobe i temeljnim moralnim načelima. Zakoni moraju poštovati naravni moralni zakon i prava koja čovjeku pripadaju samim time što je čovjek. Ako novčić s carevim likom pripada caru, onda čovjek, stvoren na sliku Božju, pripada Bogu. A to znači da njegovo dostojanstvo i njegova temeljna prava, uključujući pravo na život od začeća do prirodne smrti, ne ovise o volji bilo kojega vladara ili većine. Čovjek nije ničije vlasništvo. On je Božja slika i zato mora biti poštovan uvijek i posvuda.
I upravo nas to vraća našem kršćanskom misionarskom poslanju. Naviještati Krista znači naviještati Božju ljubav prema svakom čovjeku, ali i tu ljubav učiniti vidljivom u vlastitom životu i društvu u kojem živimo. To poslanje nije pridržano samo nekima. Papa Lav XIV. podsjeća nas da nijedan krštenik nije izuzet od njega. Svatko je, u skladu sa svojim pozivom i životnim okolnostima, pozvan biti misionar.
To možemo i trebamo činiti ondje gdje živimo: u svojim obiteljima, na radnim mjestima, u župnim zajednicama i u društvu. Možemo to činiti i podupiranjem misionara i misionarki koji, često daleko od svojih domova, naviještaju evanđelje i služe najpotrebnijima. Naše molitve i materijalni prilozi, koliko god skromni bili, postaju znak našega zajedništva s njima i sudjelovanja u istom poslanju.
No prije svega trebamo se zapitati: Prepoznaju li drugi u našem životu Krista kojega naviještamo? Prepoznaju li u našim zajednicama njegovu ljubav? Jer biti jedno u Kristu i ujedinjeni u poslanju ne znači samo zajedno govoriti o Kristu. To znači zajedno živjeti njegovu ljubav kako bi je, po nama, mogli upoznati i oni kojima je još nismo uspjeli navijestiti.
Slika: Plakat 100. svjetskog dana misija, 2026. © Papinska misijska djela u Republici Hrvatskoj.
