Riječki nadbiskup Mate Uzinić na svom je Facebook profilu objavio citate iz prve enciklike pape Lava XIV. Magnifica humanitas.
Bio je to svojevrstan odgovor na tekst Mate Mijića u Večernjem listu pod naslovom „Uzinić nejasan oko temelja vjere, a nekritički otvoren prema njenim protivnicima”. Nadbiskup je njegov tekst podijelio na Facebooku, uz komentar kako se radi o zaboravu Drugog vatikanskog sabora i poduku o nauku Crkve.
Nadbiskupov komentar sastoji se od citata enciklike u kojoj se papa Lav XIV. poziva na Drugi vatikanski sabor koji je već prije 60 godina definirao položaj Crkve u suvremenom svijetu, posebno u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, čiju smo 60. obljetnicu 7. prosinca 2025. proslavili sa zahvalnim sjećanjem.
Objavu nadbiskupa Uzinića prenosimo u cijelosti:
Inače ne dijelim komentare svojih objava. Ovaj dijelim jer dobro pokazuje žalosnu činjenicu zaborava Drugoga vatikanskog sabora, osobito Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes i Deklaracije o slobodi vjerovanja Dignitatis humanae, a da o poslijesaborskom učenju Katoličke crkve – od svetoga pape Pavla VI., čiji spomendan danas slavimo, do pape Lava XIV. – i ne govorim.
Evo, za primjer i poticaj svima na razmišljanje, samo tri broja iz prve enciklike Magnifica humanitas pape Lava XIV., u radnom prijevodu izrađenom uz pomoć ChatGPT-a. Čini mi se da u njima jasno dolazi do izražaja katolički način govora o tim pitanjima – pa i kad je riječ o Istini:
20. Poziv i obveza da hodi s čovječanstvom u konkretnosti povijesti potiču Crkvu da prizna kako zemaljske stvarnosti imaju vlastitu postojanost i vlastiti red. Drugi vatikanski sabor osobito je precizno izrazio to načelo u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, čiju smo 60. obljetnicu 7. prosinca 2025. proslavili sa zahvalnim sjećanjem: “Ako pod autonomijom zemaljskih stvarnosti podrazumijevamo da stvorene stvari i sama društva imaju vlastite zakone i vrijednosti […], onda je sasvim opravdano zahtjevati takvu autonomiju.” [GS 36] Taj naglasak pokazuje kako stvorenje u sebi nosi utisnutu izvornu dobrotu koju ljudski pogled treba čuvati, njegovati i pomagati joj da sazrijeva. U tom se obzorju Crkva nudi kao prisutnost koja pomaže dublje čitati stvarnost, podupirući poniznom čvrstoćom one izbore koji promiču dostojanstvo svake osobe, povezanost zajednica i dobro svih. Tako ona stoji uz svijet, ne nadmećući se s njim i ne nadomještajući ga, kako bi u svakoj ljudskoj stvarnosti moglo proklijati obećanje pravednosti i mira koje Duh Sveti i dalje budi u srcu čovječanstva.
21. Priznajući da Bog prati slobodu ljudskih bića u tijeku povijesti, Drugi vatikanski sabor potvrdio je razlikovanje između crkvene zajednice i političke zajednice, ističući kako svaka od njih treba djelovati u punoj autonomiji. Prisutnost Crkve u svijetu izražava se tako i u njezinu odnosu prema građanskom društvu i javnim institucijama. U dijalogu s njima Crkva priznaje vrijednost društvenih i političkih stvarnosti te poštuje njihovu vlastitu odgovornost, podupirući sve ono što štiti život osoba i učvršćuje temelje društvenoga tkiva. Ona ne pretendira preuzeti zadaće koje pripadaju državi; naprotiv, cijeni njezino služenje općem dobru i s uvjerenjem priznaje odgovornost koju građanske institucije vrše u društvu. Istodobno, poslanje koje joj je povjereno potiče je da ne ostane udaljena od konkretnih patnji muškaraca i žena našega vremena. Njezina blizina ne rađa se iz namjere da nadomjesti institucije, a još manje iz implicitne kritike njihova djelovanja, nego iz evanđeoske ljubavi koja je potiče da se približi ranama čovječanstva u trenucima kada se one očituju s posebnom težinom. Kada se uključuje, čini to nasljedujući dobroga Samarijanca, diskretno i blisko, svjesna da ono što nastaje iz neposredne potrebe ne može postati pravilo niti zamijeniti institucionalne odgovornosti koje pripadaju građanskoj zajednici.
22. Polazeći od toga dvostrukog priznanja – autonomije zemaljskih stvarnosti i razlikovanja nadležnosti između crkvene i političke zajednice – bolje se razumije usmjerenje koje je Drugi vatikanski sabor povjerio Crkvi u njezinu odnosu prema svijetu. Gaudium et spes podsjeća da “sav Božji narod, a napose pastiri i teolozi, mora uz pomoć Duha Svetoga slušati, razlučivati i tumačiti raznovrsne načine govora našega vremena te ih u svjetlu božanske riječi rasuđivati kako bi se objavljena istina mogla uvijek dublje uočavati, bolje razumijevati i prikladnije izlagati.” [GS 44] Osluškivanje “raznovrsnih govora” nije puka sociološka pozornost, nego uključuje duhovno razlučivanje u kojemu, uz pomoć Duha, Božji narod u kulturnim i društvenim promjenama prepoznaje i znakove prisutnosti Krista koji dolazi i vodi povijest prema njezinu ispunjenju, ali i ona skretanja koja zamagljuju njegovo lice. Tako se objavljena Istina ne mijenja u svojoj bitnoj jezgri, nego se izriče i prihvaća kao živo mjerilo za usmjeravanje konkretnih izbora, nadahnjivanje putova osobnog i zajedničkog obraćenja, promicanje reformi struktura i podupiranje novih oblika evanđeoskog svjedočenja u javnom životu. Povijest je stoga jedno od mjesta na kojemu Crkva dopušta da je Duh poučava o humanizirajućem dosegu Evanđelja te uči vlastiti nauk izricati u službi dostojanstva svake osobe i dobra narodâ.