Radnici prvoga sata nisu zakinuti, nego nagrađeni time što su od početka mogli živjeti ono što su drugi otkrili tek kasnije.
Čitamo li današnji evanđeoski ulomak samo kao priču o radu, radnom vremenu i plaći, može nas zbuniti. U radnom odnosu pravednost doista traži da postoji razuman odnos između rada i plaće. Isus, međutim, ne govori o ekonomiji. Govori o Kraljevstvu Božjem, o odnosu Boga prema čovjeku i o spasenju. U toj stvarnosti spasenje nije plaća koju smo zaradili, nego dar koji nam Bog daje. Zato ni rad u Gospodnjem vinogradu nije teret koji moramo podnijeti da bismo jednom dobili nagradu. Već je sama mogućnost da budemo u vinogradu, da budemo dio Božjega djela, milost i dar.
Radnici prvoga sata to nisu razumjeli. Zato su bili ljuti. Zavidjeli su onima koje je gospodar izjednačio s njima. Smatrali su da nije pravedno što su oni koji su podnosili teret dana i žegu dobili jednako kao oni koji su radili samo jedan sat. Isus nam tom slikom želi pokazati ono čemu nas je Bog učio već po prorocima, a što nam danas ponavlja prorok Izaija: Bog nikoga ne odbacuje. On prima i bezbožnika koji „put svoj ostavi“ i zlikovca koji napusti svoje naume, jer je „velikodušan u praštanju“. Božja dobrota nije ograničena našim mjerilima zasluge. Zato nam i govori: „Moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti.“
Ali u prispodobi možemo uočiti još nešto. Radnici koji su od jutra bili u vinogradu imali su nešto što oni drugi nisu imali. Imali su posao. Znali su gdje pripadaju i znali su da će na kraju dana moći odnijeti kući ono što je potrebno za život. Drugi su cijeli dan stajali na trgu, čekali i nisu znali hoće li ih itko pozvati. Nije, dakle, samo plaća bila prednost prvih radnika. Prednost je bila i u tome što su već od jutra bili u vinogradu. To još više vrijedi za duhovnu stvarnost o kojoj Isus govori.
Dok je Isus izgovarao ovu prispodobu, radnike prvoga sata su u samima sebi mogli prepoznati farizeji i pismoznanci, a među onima posljednjega sata mogli su se prepoznati carinici, grešnici i svi oni koje su drugi smatrali nedostojnima. Kad je evanđelist Matej zapisivao ovo evanđelje, među prvima su bili kršćani iz židovstva, a među posljednjima oni koji su u Crkvu došli iz poganstva.
A danas? Danas smo možda radnici prvoga sata upravo mi koji smo kršteni kao djeca, odrasli u kršćanskim obiteljima, išli na vjeronauk, primili sakramente i odmalena upoznali evanđelje. Radnici posljednjega sata mogu biti oni koji Boga otkriju mnogo kasnije, koji se nakon dugih godina udaljenosti vrate vjeri ili koji tek kao odrasli pokucaju na vrata Crkve. I upravo nas tu današnje evanđelje stavlja na kušnju.
Kad se netko nakon mnogo godina vrati na misu, radujemo li se? Kad netko nakon dugo vremena pristupi ispovijedi, kažemo li: „Hvala Bogu da se vratio“, ili u sebi pomislimo: „A gdje je bio do sada?“ Kad se u našoj župi pojavi netko novi i poželi nešto učiniti, možemo li mu otvoriti prostor ili mislimo da mi, koji smo ovdje desetljećima, imamo veća prava? Kad netko s teškom i zamršenom prošlošću, možda i onom počinjenih zločina, pronađe put do Boga, možemo li se radovati njegovu obraćenju ili nam smeta što ga Bog prihvaća jednako velikodušno kao nas? Upravo se tada i nama može dogoditi ono što se dogodilo radnicima prvoga sata: da zaboravimo kako nije problem u tome što je gospodar njima dao previše, nego u tome što mi njegovu dobrotu prema drugima doživljavamo kao nepravdu prema sebi. „Zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar?“ pita gospodar.
Biti od početka u vinogradu nije kazna. To je milost. Ako nam se ne čini tako, onda nešto nije u redu s načinom na koji živimo svoju vjeru. Ako svoje kršćanstvo doživljavamo samo kao skup obveza, zabrana i odricanja, a druge smatramo sretnijima jer su mogli živjeti bez svega toga i tek se na kraju obratiti, tada još nismo otkrili što nam je darovano. A darovano nam je poznavati Krista. Darovana nam je njegova riječ. Darovana nam je zajednica vjere. Darovana nam je mogućnost praštanja i novoga početka. Darovana nam je euharistija u kojoj nam se Krist daje za hranu. Darovana nam je nada koja naš život ne zatvara u granice onoga što prolazi, nego ga otvara vječnosti. Zato radnici prvoga sata nisu zakinuti, nego nagrađeni time što su od početka mogli živjeti ono što su drugi otkrili tek kasnije.
Gospodin i nama danas ponovno govori: „Idi i ti u moj vinograd.“ Neki su u njega ušli rano, neki kasnije. Neki će možda tek ući. Neki bi, poput sv. Pavla, već željeli otići i biti s Kristom, ali prihvaćaju ostati zbog drugih. No nitko od nas nema razloga drugome zavidjeti. Mi koji smo pozvani ranije imamo razlog biti zahvalni što smo toliko dugo mogli biti s Gospodinom i sudjelovati u njegovu djelu. A kad vidimo da netko dolazi kasnije, ne bismo trebali pitati zašto će i on dobiti isto, nego se radovati što se i on uključio u Božje plan spasenja. Tome se raduje Bog. Tome se trebamo radovati i mi.
Slika: Rembrandt van Rijn, Prispodoba o radnicima u vinogradu, 1637., Ermitaž, Sankt Peterburg. Izvor reprodukcije: Wikimedia Commons, javno vlasništvo.See