Prispodoba o vinogradarima ubojicama Isusov je proročanski govor o vlastitoj sudbini. Njome opisuje dugu povijest odnosa između Boga i njegova izabranog naroda: naroda koji je Bog izabrao među drugim narodima da mu bude „predraga svojina mimo sve narode“ (Izl 19,5), kojemu je slao proroke, a oni su često bili odbacivani, progonjeni i ubijani. Na kraju je poslao vlastitoga Sina. „Njega pograbe, izbace iz vinograda i ubiju.“
Ipak, kao i druge Isusove prispodobe, ni ova se ne može iscrpiti samo u jednom povijesnom trenutku. Ona govori o trajnom odnosu Boga i čovjeka, Boga i njegova naroda, ali i Boga i svakoga od nas.
Ključ za njezino razumijevanje nudi nam prvo čitanje, Izaijina pjesma o vinogradu. U njoj najprije otkrivamo da Bog svoj vinograd ljubi. Prorok govori o pjesmi „ljubljenoga njegovu vinogradu“. Vinograd je zasađen, ograđen, očišćen od kamenja; u njemu je podignuta kula i isklesan tijesak. Sve je učinjeno da bi mogao živjeti i donositi dobar rod.
Bog, dakle, nije izabrao Izraela zato što mu je nešto trebalo. Izabrao ga je jer ga je ljubio. I plodove koje od njega očekuje ne traži radi vlastite koristi, nego radi dobra samoga vinograda. Izaija vrlo jasno kaže kakve plodove Bog očekuje: „Nadao se pravdi, a eto nepravde; nadao se pravičnosti, a eto vapaja.“ Plod vinograda je, dakle, život koji odgovara Božjoj ljubavi: pravednost, vjernost, milosrđe, ljubav prema Bogu i prema bližnjemu.
U tom svjetlu trebamo razumjeti i Isusovu prispodobu. Ona se ne iscrpljuje u razmišljanju o onom što su s Božjim vinogradom učinili drugi prije nas, nego postavlja pitanje nama što činimo s vinogradom koji je nama povjeren.
To pitanje mora ponajprije sebi postaviti Crkva, koja je danas Božji vinograd, odnosno mi koji činimo Crkvu. Biti izabran za vinogradara u tom Božjem vinogradu – a to je poziv svakoga od nas koji činimo Crkvu, na različitim mjestima i u različitim službama – ne znači imati povlasticu bez odgovornosti. Vinograd nam nije povjeren zato da ga prisvojimo, nego da donosimo njegove plodove.
Zato se i mi u Crkvi trebamo pitati: donosimo li plodove koje Bog očekuje? Prepoznaju li se u nama pravednost, vjernost, milosrđe, ljubav prema Bogu i prema bližnjemu? Drugim riječima, služimo li vinogradu ili smo se počeli ponašati kao njegovi vlasnici? To je osobito važno jer je velika kušnja vinogradara iz prispodobe upravo u tome što su zaboravili da vinograd nije njihov. Počeli su se ponašati kao vlasnici onoga što im je samo povjereno.
Ne događa se to samo u Crkvi. Ova prispodoba može biti slika svake zajednice kojoj pripadamo i odgovornosti koje su nam u njoj povjerene.
Tako je i društvena zajednica – od mjesta i grada u kojem živimo, preko županije i domovine, do Europske unije i svijeta – zajedno s ljudima koji je čine i prostorom koji nam je povjeren, vinograd koji smo primili od naraštaja prije nas i koji ne možemo smatrati isključivo svojim vlasništvom. Primili smo život, kulturu, jezik, vjeru i slobodu, ljepotu prostora u kojem živimo, ali i terete povijesti, rane i odgovornosti. Na nama je hoćemo li taj vinograd ostaviti boljim ili lošijim onima koji dolaze poslije nas. Zato se trebamo zapitati stvaramo li svijet u kojem će oni koji dolaze poslije nas moći dostojanstveno živjeti i raditi, biti otvoreni životu, zasnivati obitelji i gledati u budućnost s nadom.
To uključuje i naš odnos prema zemlji koja nam je povjerenada se o njoj brinemo kako bi se i ona mogla za nas brinuti: prema prirodi, vodi, zraku i prostoru u kojem živimo. Gomilanje otpada, neodgovorno postupanje s njime i općenito nebriga za okoliš nisu samo problem sadašnjega trenutka. Njihove posljedice ostavljamo onima koji dolaze poslije nas. I tu se pokazuje jesmo li se prema povjerenom vinogradu ponašali kao odgovorni upravitelji ili kao oni koji misle samo na sebe.
No vinograd nije samo Crkva, društvo ili domovina. To može biti i naša obitelj, a u konačnici i svatko od nas osobno. Bog nam je dao život, obitelj u kojoj smo rođeni, crkvenu i društvenu zajednicu u kojoj živimo. Dao nam je i ljude koji su nas voljeli, sposobnosti i mogućnosti, svoju riječ, sakramente i oproštenje. On nam uvijek iznova pruža novu priliku. Šalje nam i svoje glasnike, ali želi da i mi budemo njegovi glasnici drugima. Na različite načine dolazi nam i njegov Sin u otajstvu, ali i u konkretnim osobama, osobito u onima kojima sam ja pozvan postati bližnji. Zato bi se svatko od nas danas trebao zapitati: što se događa s Božjim vinogradom koji je moj život? Kakve plodove donosim? Što činim s ljudima koje mi Bog šalje? A osobito: što činim s njegovim Sinom?
Današnja prispodoba na prvi pogled djeluje pesimistično. U njoj ima nasilja, odbijanja i smrti. Ali ona je zapravo prispodoba nade jer sudbina Sina ne završava smrću, nego životom. Isus na kraju citira psalam: „Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.“ U toj se rečenici već nazire uskrsno svjetlo. Ljudi mogu odbaciti Sina, ali Bog upravo od odbačenoga kamena počinje graditi nešto novo. Naš grijeh nema posljednju riječ. Posljednju riječ ima Božja vjernost.
Zato nas današnja Božja riječ ne želi ispuniti strahom, nego odgovornošću i nadom. Istodobno nas poziva da budemo oni koji donose dobre plodove. Sveti Pavao nas u drugom čitanju, na tragu Izaijine pjesme o vinogradu, uči kakve plodove Bog od nas očekuje: „što god je istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to neka vam je na srcu.“
To su plodovi njegova vinograda. Budemo li ih donosili – u svom osobnom životu, u svojim obiteljima, u Crkvi i u društvu – tada će se na nama ispuniti i posljednje Pavlove riječi koje smo danas čuli: „I Bog mira bit će s vama.“
Slika: Adriaen Collaert prema Hansu Bolu, Prispodoba o dvojici sinova i nepravednim vinogradarima, 1585., National Gallery of Art, Washington, javno vlasništvo.