Uskrsna propovijed, 31. ožujka 2024, katedrala sv. Vida

Svake godine se u ovoj uskrsnoj dnevnoj misi s Petrom i drugim učenikom spuštamo u Isusov grob. Prazan Isusov grob važna je činjenica naše vjere.  Zato su je Isusovi protivnici pokušali od početka kompromitirati kao nevjerodostojnu pričom da su učenici Isusa ukrali iz groba. Međutim, njihova svjedočanstva pokazuju da su i oni bili iznenađeni praznim grobom. Nisu to razumjeli jer, kako svjedoči evanđelist, „još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.“

Prazan grob ostaje izazov i za sve nas. Zato nam da bismo povjerovali u Isusovo uskrsnuće nije dovoljan samo prazan grob. Potrebno nam je otkriti i zašto je Isusov grob ostao prazan. Drugim riječima nisu nam dovoljni tek svjedoci praznoga groba. Trebaju nam i svjedoci Isusova uskrsnuća. Ali uskrsnuću zapravo nitko nije svjedočio. Postoje tek oni koji su bili svjedoci onoga što se dogodilo nakon uskrsnuća. Osim što su oni svjedoci praznoga groba, oni su također i svjedoci onoga što se događalo nakon toga, a što je praznom grobu dalo pravi smisao.

Primjer svjedoka praznoga groba koji je postao svjedok onoga što se događalo nakon toga, a tim i svjedoka Isusova uskrsnuća, je apostol Petar.  On je prvi je sišao u Isusov prazan grob i postao mu svjedok. Zatim je postao i prvi hrabri navjestitelj Isusovo uskrsnuća. Ulomak koji nam je danas ponuđen u prvom čitanju jedna je od osam njegovih propovijedi u Djelima apostolskim kojima svjedoči Isusovo uskrsnuće. Ova propovijed, koju je izgovorio u Cezareji, u kući rimskog stotnika Kornelija, sadrži tri bitna svjedočanstva koja daju smisao praznom grobu.

Prvo je svjedočanstvo Isusovog života bez kojega bi  prazan grob ostao neotkriven. Zato što je Isus imao poseban život, o njegovom se ukopu i grobu vodilo računa. Grob mu je čuvala straža. I žene su išle na grob da mu pomažu tijelo. Petar sažima Isusov život u ono najvažnije. Kaže da je Isus, pomazan Duhom Svetim i snagom, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Evo tko je bio Isus dok je bio živ. Ali to nije dovoljno da bi grob ostao prazan. Iako ga nitko u dobru nije mogao dostići i mnogi drugi dobri ljudi, pa i nevino ubijeni, su umrli, ali i njihov grob nije ostao prazan. Oni su ostali u grobu.

Razliku, a tim i pravi razlog zašto je Isusov grob ostao prazan, nudi drugo svjedočanstvo. To je svjedočanstvo o onome što je učinio Bog. Bez toga bi prazan grob bio nemoguć. Bog je, kaže Petar, treći dan Isusa uskrisio. I dao mu da se očituje svjedocima od Boga predodređenima, onima koji su s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. Petar je jedan od njih. Ovo je ono što je u Isusovom slučaju jedinstveno. U svjetlu te jedinstvenosti, jedinstveno postaje i svjedočanstvo o Isusovom životu. Isusov život, ono što je on govorio i činio, njegova smrt na križu, dobivaju pravo značenje iz ove perspektive. I prazan grob dobiva pravo značenje. Kaže nam de ja Isus uskrsnuo.

Na ovo se nadovezuje treće svjedočanstvo, To je svjedočanstvo o poslanju Isusovih učenika. Bez njega bi prazan grob ostao nepoznat. Petar kaže da je Bog svjedocima naložio da propovijedaju i svjedoče da  je Bog Isusa uskrisio i postavio za suca živih i mrtvih i da vjera u njega oprašta grijeha. Nije dakle dosta propovijedati. Treba i živjeti to što se govori. To je svjedočanstvo za Isusa i njegovo uskrsnuće. Važno ono što je Petar govorio kao svjedok. Ali još je važnije ono što je Petar živio kao svjedok. Izašavši iz Isusova groba i Petar je morao uskrsnuti s Isusom. I, da bismo mu povjerovali, s Isusom uskrsnulim postati novi čovjek.

Draga braćo i sestre, želimo li da se svjedočanstvo o Isusovom praznom grobu i danas nastavi, potrebno je da i mi, mi Crkva i mi kršćani, budemo svjedoci ne samo riječima nego i životom. Slaveći Uskrs i propovijedajući pobjedu života nad smrću, i mi s Isusom trebamo ustati iz groba i postati novi ljudi, ljudi uskrsnuća.

Parafrazirajući geslo papine korizmene poruke „Bog nas vodi kroz pustinju u slobodu“ govorio o korizmi kao putu sprema slobodi i prvim koracima koje u tom smislu trebamo napraviti. Služeći se primjerom apostola Petra želio bih tim korizmenim koracima dodati i tri nova koraka koja trebamo napraviti izlazeći s njim iz Isusova groba, želimo li doista povjerovati u Isusovo uskrsnuće i postati njegovi svjedoci za druge.

Prvi korak koji je Petar napravio nakon izlaska iz Isusovog groba su njegovi susreti s uskrslim Isusom. Bilo ih je više, ali od svih je upečatljiviji onaj kad je triput pitan o ljubavi prema Isusu, koja je bila preduvjet njegovog poslanja. Želimo li mi uskrsnuti iz groba i biti ljudi uskrsnuća važno je da i mi napravimo taj korak, da se susretnemo s Isusom uskrsnulim i otkrijemo da nas sljubi i da ga ljubimo više od drugih, osobito da ga ljubimo više od drugih u onima koji nisu ljubljeni.

Druga korak koji je bio važan u Petrovoj vjeri i svjedočanstvu  je bio silazak Duha Svetoga. On ga je, kao i druge, oslobodio od samodostatnosti, ali straha. I osposobio za izlazak i početak navještaja Isusa uskrsloga i njegovog evanđelja, onako kako smo to čuli u njegovoj današnjoj propovijedi. I mi u svojoj vjeri moramo napraviti taj korak. Ne smijemo se pouzdavati u sebe, svoje sposobnosti, planove i programe nego se moramo otvoriti Duhu Svetome i njegovom vodstvu. Trebamo svaki dan ponovo Duhu Svetome dozvoliti da nas iznenadi. Dozvolimo Duhu Svetome, a ne našim  unaprijed zadanim obrascima, onom što je uvijek bilo pa mora uvijek biti, da i nas vodi, kako bi smo njim vođeni, bez straha da će nam nešto oduzeti i s uvjerenjem da će nam na nov način sve dati, mogli i kao kršćani i kao Crkva krenuti u nove izazove i bit svjedoci Isusa Krista i njegova uskrsnuća.

I treći korak je upravo onaj na koju se odnosi pročitani ulomak iz Djela apostolskih u Kornelijevoj kući. To  je onaj trenutak koji je apostolu Petru, a s njim i prvoj Crkvi, omogućio da raširi svoje srce i pročisti svoj pogled, kako bi u Crkvi našli mjesto i svi mi koji ne pripadamo Izraelskom narodu. Danas granice koje isključuju mogu biti i nešto drugo. Sjetimo se onih predrasuda koje imamo o drugima, u Crkvi i izvan nje, i bit će nam sasvim jasno o kojim sužavanjima se radi. Jedna od sužavanja je i naša kršćanska podjela na više Crkava, koja se osobito snažno osjeća kad odvojeno slavimo Uskrs. Ali ima i drugih. I uvijek će ih biti. I zato je uvijek ponovo potrebno širiti svoje srce i pročišćavati svoj pogled. I stvarali uvijete da u Crkvi za sve može biti mjesta. Ali i da kao kršćani činimo ono što možemo da bi i u društvenopolitičkoj zajednici kojoj činimo dio za sve bilo mjesta. Oni koji druge isključuju iz prava i koji drugima niječu jednako dostojanstvo pozivajući se na kršćanstvo i njegovu obranu, zloupotrebljavaju kršćansku vjeru. Oni su, zapravo, manje kršćani od onih koji kažu da ne vjeruju, ali to ne čine. Želi li biti i ostati autentična Crkva i danas mora imati otvorena vrata za sve i biti zajednica u kojoj svi mogu naći svoje mjesto i svoj dom. Sjetimo se one potrebe osoba s invaliditetom i njihovih obitelji da Crkva bude i njihov dom. Mi kršćani se trebamo zalagati za to da takva, uključiva, bude i naše društvenopolitičke zajednica. Da bi se to dogodilo nije, međutim, dovoljno o tome samo govoriti. Želimo li biti svjedoci uskrsnuća, i u Crkvi i u svijetu, moramo to što govorimo ponajprije sami prvi živjeti, kako bi Isus Krist, naš uskrsnuli Gospodin, mogao nastaviti hodati i našom zemljom čineći dobro i pobjeđujući svako zlo.

Skip to content