Šesta vazmena nedjelja (C), 2024.

Ljubav je temeljni sadržaj Isusove oporuke, ono najvrjednije što želi ostaviti svojima. Nije to obična ljubav nego ona ljubav koja postoji u Bogu, a koju on nudi svima, nikoga ne isključujući. Ovu spoznaju da Bog svoju ljubav nudi svima i da njegov ljubav nikoga ne isključuje sv. Petar je spoznao u susretu s rimskim satnikom Kornelijem, poganinom kojemu je Bog po Duhu Svetome dao milost vjere, te sažeo u rečenicu: „Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“ Tu će spoznaju još sažetije izraziti sv. Ivan u najdubljoj definiciji Boga: „Bog je ljubav.“

Bog koji je ljubav uvijek prvi ljubi. Ljubav je ponuda. Zato ni u Božjoj ljubavi nema prisile. Kako ćemo na tu ljubav, koju nam je Bog iskazao u Isusu i koja se i na nas proširila milošću Duha Svetoga, odgovoriti ne ovisi više o Bogu nego o nama. Isus nas poziva da ostanemo u njegovoj ljubavi. Ostati u njegovoj ljubavi naš je odgovor na Božju ljubav prema nama. Ostati u Božjoj ljubavi ne znači pasivno čekati nego se aktivno uključiti u dinamiku Božje ljubavi. Zato se taj poziv konkretizira u zapovijedi da ljubimo jedni druge onako kako je Bog u Isusu ljubio i ljubi nas. Da bi nam objasnio kako nas je on ljubio i ljubi, a onda i kako to mi trebamo ljubiti jedni druge, Isus nas podsjeća da je najveća ljubav ona ljubav koja se očituje u daru života iz ljubavi za svoje prijatelje: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“

Dati život za svoje prijatelje! To je ljubav kojom je Isus ljubio nas, svoje prijatelje. Dati život za svoje prijatelje! To je ljubav kojom mi trebamo ljubiti jedni druge i sve ljude, svoje prijatelje, svoju braću i sestre. Ovo znači i to da ih mi trebamo prvi ljubiti, onako kako to čini Bog. Ne smijemo čekati da netko zasluži našu ljubav. Trebamo ljubiti bez obzira na sve. Trebamo ljubiti čak i one koji to ne zaslužuju. Na drugom mjestu nas Isus poziva da ljubimo i svoje neprijatelje, jer i Bog to čini. U ovom se nalazi logika ljubavi koja nikoga ne isključuje. U svojim odnosima i svojoj ljubavi ne smijemo biti pristrani. Nama kršćanima, koji trebamo ljubiti kao Krist, drugi nisu i ne smiju biti „sluge“, oni kojima ćemo se poslužiti u vlastitom interesu, nego „prijatelji“, oni kojima ćemo služiti u ljubavi, sve do dara života. Dar života u našem slučaju ne znači nužno fizičku muku i umiranje, iako ponekad znači i to. Dar života znači staviti sebe, svoj život i svoje sposobnosti u službu drugima, kako bi i oni mogli postati dionici istinskog života koji nam je Bog darovao u Isusu Kristu.

Ljubimo kao Isus onda kad se nesebično zalažemo u izgradnji društvene i crkvene zajednice, pravednijeg društva, boljeg svijeta i svetije Crkve. I kad velikodušno prihvaćamo one zadaće služenja koje nam se povjeravaju u Crkvi i u svijetu. Ljubav poput Isusove se događa u uzajamnoj ljubavi muže i žene, u otvorenosti životu, u brizi za dobro obitelji, marljivom trudu na poslu, u zalaganju za svoju župnu i društveno-političku zajednicu, u brizi za druge ljude, ali i druga živa bića na zemlji, u trudu oko očuvanja prirode… Ljubav poput Isusove oznaka je svakoga kome je na srcu opće dobro i dobro drugih, a ne samo privatni interes ili zadovoljenje vlastitih potreba i sebičnih želja. Takva ljubav bi trebali biti glavna oznaka svakog zvanja. Zapravo, to je ono što čini razliku. Ona bi trebala nadahnjivati nas kršćane, ali i one koji to nisu, pa čak i one koji su nevjernici. Takva bi ljubav trebala biti motivacija za rad znanstvenika i nastavnika, političara i novinara, poslodavaca i radnika, svećenika, redovnika… Bez ljubavi kao što je ona Kristova nema i ne može biti napretka ni u jednom području, radosti ni u kojem zvanju. Ona nije ograničena na pojedince ili pojedine kategorije ljudi s kojima smo povezani rodbinski i prijateljski, pa čak ni na one kojima smo primarno upućeni svojom službom. Ona je uvijek otvorena svima, osobito onima na egzistencijalnim periferijama, na rubovima i Crkve i društva. I svugdje donosi radost. A poradi radosti, one istinske, potpune radosti, Isus je postao jedan od nas. O tome nam je govorio. I to je živio. Jer, zapravo, Isus je evanđelje, radosna vijest o Bogu koji nas je ljubio i ljubi. On nas poziva da i mi budemo radosni, da budemo evanđelje, radosna vijest za druge. A to ćemo biti samo ako i mi ljubimo jedni druge i sve ljude, onako kako je on ljubio i ljubi nas.