Peta vazmena nedjelja (C), 2024.

Pod dojmom skore muke i smrti, a u ozračju oproštaja posljednje večere, Isus svojim učenicima govori važne preporuke za njihov budući život. U današnjem evanđeoskom ulomku on je dvije takve preporuke osnažio slikom trsa i loze, odnosno čokota i mladica i njihovim suodnosom.

Prva preporuka se tiče potrebe čišćenja, odnosno odbacivanja onoga što je loše i nebitno i usmjerenosti na ono što je bitno. Bez rezidbe i čišćenja na vinovoj lozi neće i ne može biti roda. Jednako tako bez odbacivanja onoga što je loše, pa i onoga što je nebitno, kako bismo se mogli usmjeriti na ono bitno, ni mi Isusovi učenici ne možemo biti plodonosni. Isus nas poziva da u svom životu posložimo prioritete, da „odrežemo“ ono što nije bitno i što nepotrebno troši naše životne sokove, kako bi naši životni sokovi, odnosno oni darovi koje imamo, mogli biti usmjereni na ono što je doista bitno i što je prikladno da donese obilate plodove. Onaj tko u svom životu želi činiti puno stvari, koji ima bezbroj interesa, u životu uglavnom ništa ne napravi. Znade sve, a zapravo ne zna ništa jer ništa ne zna kako treba. Zato je u životu potrebno napraviti izbore, ostaviti sporedne stvari, osobito ako su one loše, i usmjeriti se na one koje su bitne. Tad je moguće u životu napraviti nešto vrijedno. Isto vrijedi i za naš odnos s Bogom. Dapače, na toj razini to vrijedi još i više. Ili nam je Isus i odnos s njim na prvom mjestu ili uopće nemamo odnos s njim. I zato je potrebno rezanje. Bez rezanja onoga što nas udaljuje od Boga ne možemo donijeti plodove koje od nas očekuje Otac, kojega Isus predstavlja kao vinogradara koji obrezuje i čisti i trs, odnosno čokot i loze, odnosno mladice. Plodovi koje Otac od nas očekuje su vjera u Isusa Krista te konkretna i djelotvorna ljubav. „Dječice ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“, kaže nam apostol Ivan.  Ako samo govorimo da smo kršćani, a u našem kršćanskom životu nema djela ljubavi nadahnute Isusovim primjerom, hitno nam je potrebno čišćenje i rezidba. To je bolan postupak, ali je istovremeno nužan i spasonosan i za nas i za druge oko nas. Bez toga ne možemo donositi plodove koje Bog od nas s pravom očekuje.

Druga preporuka se odnosi na potrebu trajne povezanosti s njim za one koji žele biti njegovi, jer bez te povezanosti on ne može nastaviti svoje djelo, a mi ne možemo nastaviti živjeti. Bez povezanosti loze ili mladice s trsom ili čokotom, on ne može ispuniti svoje poslanje. Loze ili mladice su mu potrebne za donošenje plodova. S druge strane, bez te povezanosti loze ili mladice venu i suše se, umiru. Isusa kaže da nisu ni za što, osim za to da budu spaljene. Isus nas treba da bi nastavio svoje djelo spasenja, ali i mi, želimo li biti i ostati živi, trebamo njega. Naše povezanost s njim njemu omogućujući da kroz sva vremena sve do kraja svijeta nastaviti svoje djelo, a nama omogućuje da budemo i ostanemo zauvijek živi. Bez povezanosti s Isusom mi kršćani zapravo nismo kršćani. Nizašto smo. Ovo je poruka o potrebi trajnog odnosa između Isusa i njegovih učenika. Istovremeno je to i objava tajne autentičnog kršćanskog života Isusovih učenika koja se sastoji u onom što se u današnjem evanđelju u različitim oblicima čak četiri puta ponavlja kao Isusov poziv: „Ostanite u meni i ja u vama.“ Kao što je loza ili mladica produžetak trsa ili čokota, tako smo i mi Isusovi učenici, kršćani, produžetak Isusa. I zato smo bez povezanosti s njim osuđeni na smrt. I samo u povezanosti s njim smo oni koji doista žive. Život koji struji u Isusu s Isusa prelazi na nas. Njegov život i nas čini živima. I plodonosnima.

Plod naše povezanosti s Isusom, bez koje ništa ne možemo učiniti, ali i možemo učiniti sve, proslava je Boga. Ona se ne ostvaruje aplauzima i pohvalama. Boga se istinski ne slavi čak niti religioznom praksom, misnim slavljima, sakramentima, molitvama… Sve to služi nama, ali nije rod koji se od nas traži. Tim omogućujemo Ocu da s nas odsiječe ono što nije dobro, očisti ono što nam ne koristi i osnaži nas za ono što je dobro i korisno, da donesemo više roda. Rod kojim se proslavlja Otac je, kaže apostol Ivan, činiti ono što je Bogu drago. A njemu je drago, nastavlja, „da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed.“

Boga se dakle proslavlja na dvostruk način: vjerom u Isusa Krista i djelotvornom ljubavlju. Vjerovati u Isusa Krista nije nešto apstraktno. Vjera nije neka ideja nego je život, govorio je papa Benedikt XVI. Apostol Ivan kaže da to znači vjerovati da je Božje srce veće od našeg srca. U toj vjeri je, kaže nam ulomak iz Djela apostolskih koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, prva Crkva primila Savla koji je postao Pavao. U toj će vjeri Pavao otvoriti Crkvu poganskim narodima, a što uključuje i nas. To je vjera da nas Bog ljubi, da on ljubi i sve ljude i svakog čovjeka, bez obzira na sve naše razlike, uključujući čak i onu jesmo li dobri ili loši. Osim vjerom, proslava Boga se događa i djelom, odnosno tako što i mi ljubimo jedni druge, i sve ljude, onako kako je Isus ljubio nas i sve ljude. Isus je proslavio Oca smrću na križu iz ljubavi prema nama. Povezani s Isusom po Duhu Svetome koji nam je darovan i mi trebamo slaviti Oca, služeći u ljubavi jedni drugima i svima kojima nas Bog šalje. Onaj koji nam omogućuje to služenje u ljubavi je Isus u kojega vjerujemo.

Bog nam je u Isusu i njegovoj ljubavi prema nama objavio veličinu svoga božanskoga srca. I pokazao kako i mi možemo proširiti svoje ljudsko srce. Bez Isusa ne možemo ništa napraviti. S Isusom možemo učiniti sve. S Isusom možemo čak i svoje srce učiniti velikim poput Božjeg srca.