Nedjelja Presvetog Trojstva

Da bismo i mi bili dio Božje trojstvene obitelji, djeca Božja i baštinici Božji i subaštinici Kristovi, Božji sinovi i kćeri, trebamo se dati voditi od Duha Božjega. To uključuje i trpljenje, koje je uvijek poslanje služenja u ljubavi. I proslavu, koja ne počiva samo na nadi u vječno zajedništvo s Bogom nego i na vjeri da smo već sada, po Duhu Božjemu, dionici unutarbožanskih odnosa Presvetog Trojstva jer po Duhu Božjemu Isus je već ispunio i trajno nastavlja ispunjavati ono što nam je obećao: da će biti s nama „u sve dane – do svršetka svijeta.“

Slavimo svetkovinu Presvetog Trojstva, jednog Boga u trojstvu božanskih osoba Oca, Sina i Duha Svetoga.

Starozavjetna objava Boga, kojoj je jedan od primjera danas ponuđeni  ulomak iz Knjige Ponovljenog zakona, objavljuje da je Bog, koji se objavio Izraelu kao Gospodin, jedan i jedni Bog, odnosno da su svi drugi bogovi, oni koje časte i slave drugi narodi s kojima se Izrael susreće, lažni bogovi. Naglasak je, kako će to potvrditi i prva Božja zapovijed koja Izraelcima zabranjuje imati nekog drugog Boga, na našem odnosu prema Bogu. On je jedan i jedini i to nam mora i biti, želimo li da on bude i ostane naš Bog.

Novozavjetna objava Boga ovu Izraelovu vjeru u Boga koji nam se obavio kako jedan i jedni Bog, nadopunjuje objavom Boga u osobi Isusa iz Nazareta, kojega mi kršćani ispovijedamo kao Gospodina i Krista, u kojemu nam se Bog obavio ne više samo kao jedan i jedni Bog, nego kao jedan i jednini Bog trojstvo božanskih osoba, koje smo nazvali Otac, Sin i Duh Sveti. Ovim se mijenja i naglasak objave. Naglasak nije više na našem odnosu prema Bogu, nego na Božjem odnosu prema nama. Objava jednog Boga u trojstvu božanskih osoba Oca, Sina i Duha Svetoga je objava Boga kakav je u sebi i u svom u odnosu prema nama. To je istovremeno i objava Božje volja da i mi, po Duhu Svetome koji nam je darovan, u Sinu postanemo Očevi sinovi i kćeri.  Sv. Pavao u skladu s tim piše Rimljanima u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje: „Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.“

Skloni smo ovo biti vođen Duhom Božjim i biti Božji sinovi i kćeri svesti na formalnu  pripadnost kršćanskoj vjeri i Katoličkoj Crkvi, ali to je puno više od formalne pripadnosti kršćanstvu. Katekizam Katoličke Crkve kaže da je krštenje samo „ulaz u život Duha“ (1213). Da bismo, međutim,  doista i poslali Božji sinovi i kćeri potrebno ne samo ući u život Duha nego, kako nas s Rimljanima uči sv. Pavao,  biti i vođeni Duhom Božjim. Nije se dovoljno krstiti nego se kao kršćani trebamo dati i voditi od Duha Božjega. Ima onih koji su formalno kršćani, ali se ne daju voditi od Duha Svetoga. Ali ima i onih koji formalno to nisu i daju se voditi od Duha Svetoga. Zato, kao što se ne može automatski reći da su svi koji su kršteni sinovi i kćeri Božje, tako se automatski ne može reći da to nisu oni koji nisu kršteni. Da bi bili sinovi i kćeri Božje nije nam dovoljan obred, u konačnici čak nije ni neophodan. Krštenje, koje je prema našem katoličkom naučavanju nužno za spasenje, se može primiti i na druge načine, a ne samo obredno. Katekizam Katoličke Crkve s obrednim krštenjem izjednačava i druge oblike krštenja (1258). Ali s druge strane samo sakramentalno krštenje nije dovoljno. Njim nije sve dovršeno, nego zapravo tek počinje. Biti sinovi i kćeri Božje nije nešto statično, nešto što se dovrši u samo jednom trenutku. To je nešto dinamično, nešto što se iz obreda, koji nas otvara Duhu Božjemu i koji se događa vodstvom Duha Svetoga, treba pretočiti u život i odnose prema Bogu i bližnjemu koji također trebaju biti vođeni od Duha Svetoga.  Sinovi i kćeri Božje su oni koji se daju voditi od Duha Božjega. To su oni koji, vođeni Duhom Božjim, ne žive više po tijelu, nagonski, nego žive po Duhu Svetome. To su oni koji ne slijede logiku ovoga svijeta, logiku sebičnosti i usmjerenosti na sebe i svoj sebični interes, nego logiku evanđelja, logiku Isusa Krista, logiku ljubavi i služenja. Biti sinovi i kćeri Božje, znači zajedništvo života s Bogom, stavljajući, poput Isusa, sebe i svoj život u slobodi sinova i kćeri i pod vodstvom Duha Svetoga, potpuno na raspolaganje Očevom planu spasenja. Nismo, kaže nam sv. Pavao, primili duh robovanja nego duh sinovstva u kojemu Boga zovemo Ocem. I on nam to doista jest.

Imati Boga za Oca, znači biti mu slični, nasljedovati njegov očinski primjer kao što to od vječnosti čini njegov Jedinorođeni Sin, koji nam je u svom utjelovljenju, svojim biti Sin s nama u Isusu Iz Nazareta, omogućio da i mi vođeni Duhom Božjim, možemo biti Božji sinovi i kćeri i jedni drugima, onima kojima smo poslani, biti braća i sestre. A poslani smo biti braća i sestre svima. U duhu tog poslanja možemo razumjeti i poslanje iz današnjeg evanđelja u kojemu nas Isus, opraštajući se od nas, šalje među sve narode da bismo ih krstili u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učili čuvati sve što nam je on zapovjedio. Šalje nas onako kako on to čini od početka, onako kako je to činio u Isusu iz Nazareta. Šalje nas da u odnosu prema drugima njemu budemo slični, odnosno da ih ljubimo jer ih on ljubi. I budemo im milosrdni, jer im je on milosrdan. I da im opraštamo jer im i on oprašta… Isus iz Nazareta, ono što je on govorio i činio, Očeva je slika, Božja je slika, na kojoj se trebamo uvijek ponovo ogledati želimo li, vođeni Duhom Božjim, biti i ostati sinovi i kćeri Božje. Činiti ono što Bog u njemu čini, a Bog nas u njemu ljubi do kraja, do trpljenja i proslave. Ljubiti onako kako nas je on ljubio. To je naša baština. Biti, vođeni Božjim Duhom, dionici i Isusovog trpljenja i Isusove proslave.

Ne možemo sami postati sinovi i kćeri Božje. To nije naše pravo. To je milost koju nam je Otac darovao u svome Jedinorođenom Sinu, koji je za nas u Isusu postao čovjekom, i  ispunio u Duhu Svetom, kojega nam je u njegovo ime poslao. Duh Sveti nam posreduje milost Božjeg sinovstva i kćerinstva koja nam je darovana u Isusu Kristu. Povezujući nas s Isusom i Isusa s nama, on nas povezuje i s Ocem u zajedničku obitelj Presvetog Trojstva.

Da bismo i mi bili dio Božje trojstvene obitelji, djeca Božja i baštinici Božji i subaštinici Kristovi, Božji sinovi i kćeri, trebamo se dati voditi od Duha Božjega. To uključuje i trpljenje, koje je uvijek poslanje služenja u ljubavi. I proslavu, koja ne počiva samo na nadi u vječno zajedništvo s Bogom nego i na vjeri da smo već sada, po Duhu Božjemu dionici unutarbožanskih odnosa Presvetog Trojstva jer po Duhu Božjemu Isus je već ispunio i trajno nastavlja ispunjavati ono što nam je obećao: da će biti s nama „u sve dane – do svršetka svijeta.“