Četvrtak korizmena nedjelja (B), 2024.

Mnogi se hvale svojom vjerom. I mnoge hvale zbog njihove vjere. Hvaliti se zbog svoje vjere ili nekoga hvaliti zbog njegove vjere, je neprikladno. Kao što je neprikladno i druge kritizirati jer nisu vjernici. Nama je dano, darovano da možemo vjerovati. Nekim drugima nije. Ili im je dano na drugačiji način. To što mi vjerujemo, a oni ne vjeruju, nije prvenstveno plod naših zasluga. Vjera je dar, milost. Bog je početak svake vjere. Naša vjera je tek posljedica onoga što je najprije učinio Bog za nas i u nama. Inicijativa je uvijek na njegovoj strani. On uvijek prvi ljubi. Najviše što mi možemo je to da mu uzvratimo na ljubav. Moglo bi se tako reći da naša vjera nije drugo doli odgovor na Božju ljubavnu ponudu. I što je u tom odgovoru vjere više ljubavi, i za Boga i za bližnje koje Bog također ljubi bez obzira na sve naše razlike, to je taj odgovor bolji, odnosno tim je bolja naša vjera.
Netko još uvijek nije čuo ili otkrio Božju ljubavnu ponudu. Možda smo je i mi koji vjerujemo svojim načinom na koji vjerujemo – često lišenim ljubavi prema bližnjima na način na koji Bog ljubi nas i sve ljude – on njih sakrili ili zamračili. Koncil je među uzroke suvremenog ateizma ubrojio i to što smo im mi kršćani na različite načine Boga više skrili nego li otkrili (usp. GS 19, 3). I zato mnogi, svakim danom ih je sve više, nemaju vjere. Drugi vjeruju u nešto drugo ili vjeruju drugačije. Trebamo poštivati druge, i one koji ne vjeruju i one koji vjeruju drugačije od nas. I osobito trebamo paziti da milost vjere koja je nama darovana ne ostane u nama besplodna. Jer za vjeru ipak nije dovoljna samo milost. Potreban je i naš slobodan pristanak da ta milost bude učinkovita u našem životu. Današnja nas liturgijska čitanja stoga upozoravaju na našu sposobnost da u svojoj slobodi ne uzvratimo Bogu ljubav kojom nas ljubi, odnosno da se zatvorimo za Boga i njegovu ponudu, da mu kažemo ne, da ga odbacimo. Dodao bih da je moguće i da mislimo da smo prihvatili tu ponudu, da mislimo da vjerujemo, ali da smo zapravo nevjernici, da vjerujemo na kriv način. Kao što sve ono što zovemo ljubav nije ljubav, tako i sve ono što zovemo vjera nije vjera.
To da čovjek na Božju ponudu ljubavi odgovara krivo ili uopće ne odgovara, tražeći ono što Bog nudi u nekome ili nečemu drugome, tužna je stvarnost čovjeka od samog početka. Ali Biblija nam nije ponuđena da bismo saznali kako čovjek ne uspijeva odgovoriti na Božje ponude ljubavi, to možemo saznati i bez Biblije, nego da bismo saznali da Bog svejedno od nas ljudi nikad ne odustaje. Bog se ne predaje pred tom stvarnošću čovjekovog pada. On nas ne osuđuje što nismo uspjeli odgovoriti na njegov ponude ljubavi onako kako bi se očekivalo, niti nas zbog toga konačno odbacuje. On ima s nama plan. Taj plan je plan spasenja. Današnje evanđelje nam kaže da Jedinorođeni Božji Sin, koji nam se objavio u Isusu iz Nazareta, a koji je vrhunac tog Božjeg plana spasenja, nije došao na svijet da bi nas osudio i odbacio, nego da bi nas sve spasio. Bog nikoga ne odbacuje! Isus Krist nikoga ne osuđuje! Sudbina koju je Bog za nas zamislio od početka, a koju nam je konačno omogućio i Isusu Kristu, je sudbina veselja, radosti, klicanja! Zato je Bog poslao svoga Jedinorođenoga Sina na svijet! Bog, zapravo, više ne odlučuje o našem spasenju! On je u Isusu Kristu i spasenju koje nam je u njemu ponudio, odlučio jednom zauvijek! Od događaja Isusa Krista pitanje spasenja ovisi isključivo o nama! Svatko osobno odlučuje o svom spasenju i svojoj vječnoj sudbini! I to čini sada! Ne sutra! Odlučujemo sada. U Boga nema sutra. Ta naša odluka, a s njom i osuda ili ne osuda, ovisi o našoj vjeri. Prihvaćanje ili odbacivanje Isusa Krista nije međutim tek pitanje lijepih riječi. Njega ne možemo zadovoljiti riječima, koliko god lijepe bile, iako su i riječi važne. Nije dovoljno tek reći da vjerujemo i da smo vjernici. Isus Krist od nas traži više od riječi. On od nas traži da to što govorimo potvrdimo djelima koja činimo. On želi da živimo onako kako je on živio. Želi da mi za koje je i s kojima je on, budemo na isti način za druge i s drugima, nikoga ne isključujući. Ako Isus Krist nije došao da bi osudio svijet, nego da bi se svijet spasio po njemu, onda ni mi kršćani i Crkva nismo poslani da bismo sudili svijet, nego da bismo po Isusu Kristu i u njegovo ime nastavili spašavati svijet.
Inicijativa spasenja svijeta, a ne njegove osude, nije naša. To je Božja inicijativa. Toj Božjoj inicijativi mi možemo i moramo odgovoriti pozitivno želimo li biti i ostati kršćani i Crkva kakvu je Isus Krist želio. Današnje evanđelje nam u oblikovanju našeg odgovora na Božju inicijativu spasenja svijeta, a ne njegove osude, nudi pogled na Kristov križ u kojemu nam je očitovan Božji plan i veličina njegove ljubavi prema nama. Pogled na Kristov križ podsjeća na ono što je Bog prvi učinio. I istovremeno Kristov križ ostaje i trajni podsjetnik na našu kršćansku zadaću i poslanje Crkve da na ljubav kojom smo od Boga ljubljeni uzvratimo ljubavlju, milosrđem i dobrom prema svojim sestrama i braći ljudima, unoseći tračak njegove svjetlosti u naš svijet koji ima dosta problema, ali koji s nama kršćanima ako smo autentični, odnosno ako smo doista Kristovi, ima šansu postati bolji svijet.