6. nedjelja kroz godinu (B)

Proteklih tjedana se dosta prašine diglo oko Deklaracije „Fiducia supplicans“ Dikasterija za nauk vjere. Da bismo razumjeli namjere Dikasterija i poruke pape Franje od kojih polazi ova Deklaracija kojom se želi zaustaviti neke zloporabe blagoslova u Crkvi, istovremeno ga u drugačijem obliku otvarajući svima jer je Crkva pozvana blagoslivljati, a ne proklinjati (usp. Rim 12, 14), bilo bi potrebno smiriti strasti i osloboditi se predrasuda. U konkretnom slučaju su to predrasude o osobama koje žive u neredovitim situacijama, posebno onima koji žive u istospolnim zajednicama, ali su to istovremeno i predrasude o papi Franji i naglascima njegovog pontifikata. Tome bi pomoglo i to kad bismo umjesto novinskih naslova i površnih komentara čitali papine dokumente, poruke i propovijedi, a posebno kad bismo čitali i promišljali evanđelja koje on tumači i dozvolili Isusu da nam iz evanđelja progovori razumjeti i tumačiti znakove vremena i primjerom pokaže kako u skladu s tim danas vršiti svoje pastoralno djelovanje i živjeti svoje biti kršćani i biti Crkva. Vjerujem da nam u tome može pomoći osobito današnje evanđelje izlječenja gubavca. U gubavcu iz tog evanđelja možemo prepoznati i sve one koji su danas na različite načine isključeni i obilježeni, uključujući i osobe u neregularnim i istospolnim zajednicama koje se spominje u Deklaraciji. Ovisno o perspektivi iz koje ga čitamo, današnje evanđelje pred nas stavlja dvostruki zahtjev.

Prvi je da se ne bojimo prići Isusu, ako se i sami osjećamo isključenima iz crkvene zajednice, kako bismo ga zamoliti da nas očisti, spasi, ponovo uključi. Gubavac se, iako mu je to zakonski bilo strogo zabranjeno, približio Isusu s uvjerenjem da ga on neće odbiti, da će ga prihvatiti i da ga on može i hoće „očistiti“ i vratiti mu dostojanstvo koje je gubom izgubio. O tome što je izgubio danas nam je vrlo jasno progovorio ulomak iz Levitskog zakonika koji nam je ponuđen kao prvo čitanje: „Neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ’Nečist! Nečist!’“ I gubavac se u Isusu nije prevario. Isus ga nije razočarao. On nikoga i nikad nije razočarao. Možda smo to učinili mi koji smo se predstavljali da djelujemo u njegovo ime, ali ne i Isus. Zato, bez obzira u kakvom se stanju nalazimo i bez obzira na zakonske i druge prepreke na koje ćemo naići prije nego dođemo do Isusa, krenimo prema Isusu. I budimo u tome ustrajni. Ne dajmo nikome da nas zaustavi. Isus nas neće prevariti. On nas neće razočarati. Samo dođimo, kleknimo i zamolimo: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ I on će to učiniti. U ovom duhu mislim da možemo promatrati i Deklaraciju kao Isusov poziv svima nama bez obzira na konkretno stanje u kojemu se nalazimo da mu se približimo, kako bi nas mogao blagosloviti i u nama potaknuti rast dobra te nas, započinjući u nama svoj proces ozdravljenja, uključiti u zajedništvo Crkve na način na koji je to u našim konkretnim okolnostima moguće.

Drugi je da se svi, a osobito mi koji smatramo da djelujemo i govorimo u Isusovo ime, ponašamo prema onima koji se osjećaju isključeni onako kako bi se ponašao Isus. A on „u svojoj bezgraničnoj ljubavi ide ususret svakoj osobi, bez iznimke“ (AL, 250). Današnje evanđelje tu Isusovu bezgraničnu ljubav sažima u jednu jednostavnu rečenicu: „Isus ganut pruži ruku, dotače ga se, pa će mu: ‘Hoću, budi čist!’“ Evo nam primjera! Ne smijemo svojim zakonima i postupcima ljude isključivati, nego trebamo tražiti načina da ih uključimo. Trebamo ih, kao i Isus, doticati sa suosjećanjem. I blagoslivljati, također. Naša zadaća, zadaća Crkve, je tražiti načine da ljudi mogu doći do Isusa i da Isus može doći do ljudi. Dozvolimo da nas gane trpljenje tolike naše braće i sestara, svih koji su i u ovom našem vremenu i društvu isključeni. Podijelimo njihovo trpljenje, vjerni evanđelju i njegovoj poruci, tražeći putove izlaska iz njihove isključenosti. Nemojmo se bojati što ćemo i sami možda zato bili isključeni i proglašeni nečistima, kao što se to dogodilo i Isusu koji je dodirnuvši gubavca i sam postao nečist. Kaže evanđelist za Isusa da „više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima.“ U srcima i mislima nekih od nas se sada to isto događa papi Franji. Neki za njega kažu da on i nije pravi papa i daj je heretik. A sve zato što se u današnjem vremenu i okolnostima u kojima Crkva danas vrši svoje poslanje trudi širiti radost evanđelja i djelovati da bi, poslužit ću se mislima sv. Pavla u drugom današnjem čitanju iz Prve poslanice Korinćanima, „ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje.“, svima ugodio i sve približio Kristu i njegovom spasenju.

„Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov“, poziva i nas danas sv. Pavao u spomenutom ulomku, u kojemu piše o zanemarivanju sebe u službi drugih i njihovog spasenja. To je u njegovom životu odjek Isusove epizode s gubavcem, ali i cijelog Isusovog života kojim je Isus na sebe preuzeo posljedice naše „gubavosti“. Događaj s gubavcem je tome tek slika i navještaj. Biti „nasljedovatelji“ Kristovi se u našem slučaju pretvara u to da i nama uvijek i u svemu, a osobito u susretu sa svima onima koji su zbog nečega isključeni, glavno mjerilo ponašanja bude i ostane Isus Krist. A on, kaže evanđelist Marko, „ganut pruži ruku, dotače ga se, pa će mu: ‘Hoću, budi čist’.“