4. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

Legalistički gledano Isus nije imao nikakvu vlast i pravo poučavanja. Nije imao ni položaj, ni titulu. Pa ipak, kaže nam evanđelist Marko, učio je „kao onaj koji ima vlast.“ I oni koji ga slušahu „bijahu zaneseni njegovim naukom.“ U čemu je bila Isusova tajna? Na ovo pitanje bih danas želio ponuditi više odgovora koja se međusobno nadopunjuju.

Isusova nauk je bio nov i snažan jer je to bio logičan nauk, dosljedan. Isus nije bio od onih koji su svoj nauk mijenjali ovisno o trenutku i potrebi, ali nije niti svoj nauk pretvorio u nešto statično i beživotno, odvojeno od konkretnog života ljudi i njihovih potreba. Nije govorio da se svidi svojim slušačima, ali je govorio ono što ih zanima i o onom što ih muči. Isus je dobro poznavao čovjeka i njegove potrebe, njegove, parafraziram, žalosti i nade, radosti i tjeskobe te mu ništa što se tiče čovjeka nije bilo nepoznato (usp. Gaudium et spes, 1). Govorio je nauk o Bogu, polazeći od vlastitog životnog iskustva s Bogom. Njegov je nauk bio pročišćen u molitvi, ali i oblikovan konkretnim životom ljudi koje je susretao. Zato mu nisu bile potrebne fusnote i pozivanje na neke druge autoritete, poput Mojsija i proroka, kao što je to trebalo drugim učiteljima njegova vremena. I zato se njegov nauk nije temeljio na slovu Zakona, nego na duhu ljubavi.  Za njega je Zakon bio i ostao u službi čovjeku, a ne čovjek u službi Zakonu. Zakon mu je bio sredstvo, nije bio cilj. Cilj mu je bio čovjek i njegova sreća koja je moguća samo u zajedništvu i prijateljstvu s Bogom. Isusov nauk je snažan jer on nikad nije govorio nešto zbog svoje koristi nego uvijek i isključivo zbog dobra drugih. To je bio snažan i drugačiji nauk i zato što Isus nije nikoga isključivao, iako su se neki sami isključivali jer se nisu svi prema njegovom nauku odnosili s odobravanjem. U takve spadaju i zlodusi koji ga i u današnjem evanđeoskom ulomku pokušavaju omesti u njegovom poslanju, kompromitirati njegovo djelovanje. Isus ih ušutkava i izgoni, nastavljajući svojim naukom svima pokazivati put dobru. Isus je  svoju poruku o Bogu i čovjeku nudio svima, prilazeći svima s poštovanjem i s jednom jedinom željom da ih oslobodi od zla i učini sposobnim za dobro. Isusov nauk je, jednostavnim riječima rečeno, bio ponuda ljubavi o kojoj Isus nije samo govorio nego je u skladu s njom i živio. I u tome je bila tajna Isusove vlasti i njegova nauka. Tu se nalazila moć i znak njegovog autoriteta. I po tome je njegov nauk nov i snažan, drugačiji od učitelja njegovog vremena, koji su dobro znali što treba reći drugima, ali sami, kako kaže Isus osuđujući licemjerje učitelja svoga vremena, „ni da bi prstom makli“ (Mt 23,4). Zato je Isus govorio svojim suvremenicima: „Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali nemojte se ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine“ (Mt 23,3).

Isus je nama kršćanima, Crkvi, predao svoj nauk da bismo ga nastavili propovijedati do kraja vremena i svima. Da bi, međutim, to doista i ostao njegov nauk, on mora ostati nov i snažan kao što je bio od početka. On se ne smije mijenjati ovisno o trenutku i potrebi, ali ni biti konzerviran u nekim prošlim vremenima, statičan i beživotan, odvojen od života ljudi i njihovih potreba. Zato to mora biti i ostati nauk koji se nadahnjuje na molitvi i vlastitom iskustva Boga u molitvi, ali i oblikuje životom i izazovima s kojima se susreće konkretni čovjek vremena u kojemu ga iznosimo. I to uvijek treba biti nauk koji se ne zaustavlja na slovu Zakona, nego nadahnjuje na zakonu ljubavi. Treba biti životan, prignut nad druge, a ne okrenut sebi ili, u slučaju Crkve, crkvenoj instituciji. I bez obzira jesmo li većina ili manjina mora biti i ostati ponuda i ne smije postati prisila. I treba ostati otvoren svima jer Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaja istine“ (1 Tim 2,4) o njegovom spasenju u Isusu Kristu. Po ovim značajkama moguće je razlučiti je li neki nauk autentično Isusov ili nije.

U moguće znakove autentičnosti Isusovog nauka spada i uznemirenost sotone koji nas i danas, kao i od početka, želi udaljiti od Boga i njegovog plana spasenja i ljubavi s nama i međusobno posvaditi. A u dokaze da je riječ o Isusovom nauku spada naša snaga u odolijevanju zlomu, jer Isus je jači, te svjedočanstvo našega života. „Crkvi je – kako je to isticao sv. Pavao VI. – prvo sredstvo evangelizacije svjedočanstvo izvornoga kršćanskog života predanog Bogu u zajedništvu koje ništa nije kadro uništiti i ujedno, u bezgraničnoj revnosti, predanog bližnjemu. »Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje ili ako sluša učitelje sluša ih zato što su svjedoci«. … Crkva će dakle evangelizirati svijet ponajprvo svojim ponašanjem, svojim životom, tj. življenim svjedočanstvom svoje vjernosti Gospodinu Isusu, svjedočanstvom života i predanosti, slobodom pred silama ovog svijeta, jednom riječi svetošću.“ (Evangelii nuntiandi, 41).  Ovo nas obvezuje da i mi u navještaju Isusovog nauka budemo dosljedni kako u onom što govorimo tako i u onom što činimo, drugim riječima da budemo sveti da bi i Isusov nauk koji iznosimo i prenosimo drugima mogao nastaviti biti u sebi dosljedan i logičan. Preduvjet tome je da mi prvi budemo zaneseni Isusom i njegovim naukom jer samo iz te zanesenosti može se roditi želja nastaviti Isusovo poslanje u svijetu i vremenu i omogućiti da se vijest o njemu i njegovom snažnom nauku, koji nazivamo radosna vijest – evanđelje, nastavi širiti i sa zanosom pronositi posvuda, do krajeva zemlje i do kraja vremena.