2. vazmena nedjelja (B), 2024.

Evanđelist Ivan u svojim izvještajima o uskrsnuću stavlja naglasak na znakove uskrsnuća. U prošlonedjeljnom evanđeoskom izvještaju znak je bio prazan grob. U današnjem evanđelju su znakovi uskrsnuća Isusove rane. Isus je u svom prvom susretu s učenicima nakon uskrsnuća pokazao svoje rane. Apostol Toma koji nije bio prisutan u razgovoru s učenicima insistira na Isusovim ranama. U svom drugom susretu s učenicima Isus je i Tomi pokazao rane, kao znakove i dokaz svoga uskrsnuća.

Evanđelist ne stavlja slučajno naglasak na znakove uskrsnuća. On zna da se ne može povjerovati u uskrsnuće bez znakova. Svi oni koji su povjerovali u Isusovo uskrsnuće imali su potrebu prije toga vidjeti i dodirnuti znakove uskrsnuća. To nije nešto što se tiče samo prvih svjedoka, nego i svih onih koji će nakon njih vjerovati u Isusovo uskrsnuće. Iako Isusovo novo blaženstvo upućeno apostolu Tomi: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ ostaje trajno vrijediti, ipak i oni koji „ne vidješe“ imaju potrebu vidjeti znakove uskrsnuća da bi mogli vjerovati. Današnja liturgija spominje tri znaka kojima je i onima koji „ne vidješe“ moguće vidjeti znakove Isusovog uskrsnuća i vjerovati.

Prvi znak uskrsnuća kojega mogu vidjeti i oni koji „ne vidješe“ je Crkva okupljena na nedjeljnu euharistiju. U svakom euharistijskom slavlju možemo susresti Isusa uskrsloga, vidjeti znakove njegovog muke, dotaknuti njegove probodene ruke i bok te se susresti s njegovom ljubavlju prepoznajući ga kao svoga Gospodina i Boga. Susreti s Isusom uskrsnulim u Ivanovom evanđelju, koje je pisano za kršćane treće generacije, događaju se upravo nedjeljom i u zajednici da bi se naglasila važnost nedjeljnih misnih slavlja za kršćane i njihovu vjeru. Apostol Toma nije mogao susresti Isusa uskrsloga kao drugi učenici jer nije bio nedjeljom sa zajednicom na euharistiji, a susreo ga je onda kad je bio sa zajednicom na euharistiji.

Drugi znak za one koji „ne vidješe“ je Sveto pismo. Pravdajući se što mnoga znamenja koja je Isus učinio pred svojim učenicima nisu zapisana u njegovom evanđelju, evanđelist napominje da su ova koja su zapisana, zapisana zato „da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.“ Sveto pismo, ono što ono govori, a čemu je vrhunac Isusova pobjeda nad smrću, znak je Isusova uskrsnuća i jedan od načina na koji i danas možemo susresti Isusa uskrsnuloga, dotaknuti ga, provjeriti znakove njegove muke i njegovog uskrsnuća. Ovaj znak je povezan s onim prvim, sudjelovanjem u zajednici na nedjeljnoj euharistiji.  Zato evanđelist ova dva znaka povezuje u neodvojivu cjelinu, kao što ih je i povezala i kršćanska liturgija.

Treći znak, možda i najvažniji za one koji još nisu upoznali Isusa Krista i njegovo evanđelje, je život kršćanske zajednice, život Crkve.  Autor  Djela apostolskih u ljubavi i zajedništvu prve Crkve prepoznaje znak Isusovog uskrsnuća za sve on koji nisu pripadali toj zajednici. Opisujući prvu kršćansku zajednicu kao svjedoka uskrsnuća on kaže da u toj zajednici, prvoj Crkvi, „u mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ i da „nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko.“ Ovakav život je bio znak da je Isus uskrsnuo. Na istom ovom tragu za apostola Ivana znak Isusovog uskrsnuća je život kršćana u ljubavi prema Bogu, u čuvanju njegovih zapovijedi i u vjeri da je Isus Sin Božji. Ovo je, zapravo, poziv na to da postanemo znak Isusovog uskrsnuća doticanjem Isusovih rana u ranama drugih. I da služimo u ljubavi njihovim ranama, bez obzira radi li se o duhovnim ranama koje su prvotno poslanje Crkve ili o tjelesnim ranama koje nas također moraju dirati i pokretati na djelotvornu ljubav.

Možda u ovome, osim mogućnosti da vidimo gdje i kako možemo susresti Isusa danas i dodirnuti njegove rane kako bismo povjerovali u njegovo uskrsnuće, možemo pronaći i dva razloga krize kršćanske vjere danas.

Prvi se razlog krize kršćanske vjere danas tiče mnogih formalnih kršćana koji ostaju negdje na marginama ili čak napuštaju Crkvu  zato što svoju vjeru ne hrane euharistijom i Svetim pismom. Ako se vjera ne hrani euharistijom i ne produbljuje Svetim pismom i njegovim razumijevanjem, ona se polako gasi i umire. To je ono što vidimo i u promjeru apostola Tome. Njega su drugi Isusovi učenici pokušali uvjeriti da je Isus uskrsnuo, ali uzalud. On nije bio na euharistiji i ne želi čuti riječi o uskrsnuću koje mu drugi prenose i zato ostaje zatvoren za vjeru. Tek kad se dogodi takav susret, dogoditi će se i obnova njegove vjere.

Drugi se razlog krize kršćanske vjere danas tiče onih koji žive pokraj nas kršćana i s nama kršćanima, a koji možda ne vjeruju samo zato što mi koji vjerujemo nismo svojim životom svjedoci Isusa Krista uskrsloga u kojega vjerujemo. Život nas kršćana bi se po vrijednostima koje živimo trebao razlikovati od života onih koji nisu kršćani. Morali bismo živjeti onako kako nam je svojim primjerom pokazao Isus i s njim biti ljudi uskrsnuća. I to je bio i razlog neuvjerljivosti drugih učenika kad je riječ o apostolu Tomi. Govorili su mu da je Isus uskrsnuo, ali još uvijek nisu bili ljudi uskrsnuća. To će postati tek poslije.

Neka nam bude ohrabrenje iskustvo prvih učenika, koji su nam usprkos početnim problemima i sumnjama, a možda i zbog njih, prenijeli vjeru u Isusa i njegovo uskrsnuće. Oni su iz susreta u susret s Isusom uskrsnulim postupno dozrijevali i rasli kako bi se od zajednice prestrašenih učenika mogli pretvoriti u Crkvu hrabrih svjedoka. Ne možemo očekivati da će se ta promjena u našem slučaju vidjeti odmah. Moramo biti strpljivi. Kraljevstvo Božje je, govorio je Isus, poput sjemena bačena u zemlju. To je potvrdio i svojim uskrsnućem. Trebamo se, međutim, truditi nastaviti doticati Isusa uskrsloga i njegove rane na način na koji nam je to moguće. Možemo ih doticati u euharistiji i Svetom pismu u kojima uvijek ponovo susrećemo Isusa i dobivamo priliku obnoviti vjeru u njega i njegovo uskrsnuće. Isusove rane također možemo i trebamo doticati i u drugima, svojim bližnjima i njihovim ranama. Rane naših bližnjih su Isusove rane koje smo dužni doticati s ljubavlju. To naše doticanje s ljubavlju je znak Kristovog uskrsnuća. On nas čini kršćanski prepoznatljivima. I omogućuje i svima drugima, onima koji formalno ne pripadaju našoj crkvenoj zajednici, da i oni mogu susresti uskrsloga Isusa, prepoznati u njegovim ranama znakove njegove ljubavi prema nama i biti potaknuti da i oni povjeruju u njegovo uskrsnuće.