2. nedjelja kroz godinu (B) 2023.

Liturgijska godina, koja se nakon božićnog vremena nastavlja vremenom kroz godinu, prilika je i poziv nama današnjim kršćanima da i mi s dvojicom prvih učenika opet ponovo krenemo za Isusom, da otkrijemo gdje stanuje, odnosno da živimo s njim, da ga upoznamo, da krenemo u njegovu školu i budemo njegovi učenici, kako bismo nakon toga mogli postati i njegovi apostoli, otići i drugima i reći im s radošću da smo ga našli i pozvati ih da mu se i oni pridruže i osjete radost njegove blizine i ljubavi, onoga biti s njim, biti njegovi učenici, a onda i njegovi apostoli.

Ova prva nedjelja vremena kroz godinu stavlja naglasak na Božji poziv. Bog sa svakim od nas ima poziv. To je uvijek poziv na prijateljstvo s njim, poziv da dođemo vidjeti gdje on stanuje, da budemo njegovi učenici i prijatelji kako bi on, kao i u slučaju Samuela o čijem smo pozivu čitali u prvom čitanje, mogao biti s nama.

Poziv nije sam sebi svrha. On je uvijek i poslanje biti za druge, za braću i sestre, da bi i oni mogli spoznati da ih Bog voli, da im želi biti prijatelj. Poziv se za Samuela pretvorio u poslanje da vodi Božji izabrani narod u dosta složenom trenutku njegove povijesti kad je Bog zbog nevjere Izraela „rijetko govorio ljudima, a viđenja nisu bila česta“  (1. Sam 3, 1). Za Andriju se pretvorio u poslanje bratu Šimunu, koji će postati Petar, stijena na kojoj će Isus sagraditi svoju Crkvu. I tako dalje kroz povijest, u Crkvi predvođenoj Petrom, sve do nas današnjih kršćana i Crkve našeg vremena, koji smo također uz poziv da budemo s Isusom, dobili i poslanje da Isusa navijestimo ljudima našeg vremena, ali i da njegovu poruku i poziv na prijateljstvo s njim proslijedimo idućoj generaciji.

Želio bih danas nešto više reći o tom našem poslanju i načinu na koji ga shvaćam. Shvaćam ga kao poslanje da kao Crkva budemo zajednica u kojoj je i danas moguće vidjeti gdje Isus stanuje, susresti ga, čuti, s njim živjeti i razgovarati, biti njegovi učenici, a onda i njegovi apostoli. Ono biti učenici je zbog nas. Ovo biti apostoli je za druge. Važno je i jedno i drugo: da sami upoznamo kakav je Isus, ali i da to kažemo drugima. Ovo kazati drugima u Crkvi i po Crkvi treba biti tako da bi svi mi koji jesmo Crkva i u Crkvi i svi ljudi dobre volje s kojima se kao Crkva i kršćani susrećemo i kojima smo kao Crkva i kršćani poslani, mogli osjetiti da nam je Isus doista prijatelj, odnosno da to želi biti i njima. I da nas Bog sve voli, ali i da i njih također Bog voli, da on voli sve ljude. I da mu je stalo do svakoga. I da zato jer mu je do svakoga stalo sa svakim čovjekom, dapače i sa svom stvorenom stvarnošću koju je otkupio u Isusu, ima plan, i da je to plan ljubavi i spasenja.

Crkva ne može vršiti ovo poslanje bez nas koji jesmo Crkva, nas kršćana. A da bi ga mogla vršiti s nama, važno je da mi prihvatimo Boga koji nas voli i voli sve ljude i u njega povjerujemo. Možda bismo, želimo li da se to dogodi, trebali dati više prostora Bogu u sovom životu te,  parafraziram Samuelov odgovor Bogu, čuti ono što nam on ima reći i to slušati, a manje Bogu sugerirati ono što mi imamo reći njemu, tražeći da on sluša nas. Proanalizirajmo kratko svoju molitvu, pa ćemo vidjeti kako je u njoj puno više onog našeg nego onog Božjeg. A u svakoj molitvi koja je kršćanska treba biti ono „budi volja tvoja“ (Očenaš). Mislim da se u tome što manje slušamo Boga i što Bogu pokušavamo dokazati kakav bi on trebao biti kao naš Bog, odnosno u tome što od njega želimo učiniti Boga po svojoj mjeri, nalazi razlog zašto više niti jedni druge u Crkvi ne uspijevamo čuti i razumjeti, a kamo li one izvan Crkve koji su naše poslanje, a što uključuje i sposobnost čuti i prihvatiti one poruke koje nam Bog za Crkvu našeg vremena daje po papi Franji. Neki koji sebe smatraju i zovu katolicima ga, jer se ne uklapa u njihovu viziju Boga i Katoličke Crkve, odbacuju kao Papu. No ne može se iz Katoličke Crkve isključiti Papa. Iz Katoličke Crkve se može isključiti samo onaj koji Papu ne prihvaća i ne poštuje. Nije, zapravo, potrebno da to netko drugi učini. Takav se sam isključuje. Problem je što danas, kako u Crkvi tako i izvan nje, svatko misli da je on najpametniji i da on najbolje zna. To je kad je religija u pitanju bio problem farizeja Isusovog vremena. Zato su i sagriješili protiv Duha Svetoga i zatvorili se onome što je bilo očito i nisu prihvatili Isusa kao Mesiju onakvog kakav je on bio. Željeli su ga po svojoj mjeri. Želimo li da se to nama ne dogodi, moramo biti otvoreni Duhu Svetome i onome poslanju koji je dobio za nas i Crkvu svih vremena, a to poslanje je da nas poučava u svemu i doziva nam u pamet sve što nam je Isus govorio (usp. Iv 14, 26). Zahvaljujući tomu Crkva je predvođena Petrom već dvije tisuće godina – usprkos krizama, pa i raskolima – uspijevala vršiti svoje poslanje. Ona to nastavlja činiti i s Petrom naših dana. I nastaviti će ga i dalje do kraja vremena jer joj je obećano da je predvođenom Petrom ni „vrata paklena neće nadvladati“ (Mt 16, 18).  Da bismo to poslanje i mi mogli nastaviti s Crkvom i u Crkvi, kao Crkva, postali smo hramovi Duha Svetoga. Otvoreni njegovim nadahnućima, koja nas nikad ne dijele nego uvijek povezuju u ljubavi, možemo u Crkvi koja je tijelo Kristovo, biti Kristovi udovi, njegove oči, uši, usta, ruke, noge za braću i sestre, sve kojima on želi doći ususret i biti im prijatelj, kako nas to s Korinćanima uči i sv. Pavao u drugom današnjem čitanju. Isus u nama i po nama kršćanima i Crkvi želi doći ususret svima. Žali da svi ljudi mogu vidjeti gdje on stanuje. I osjetiti da ih Bog ljubi. I postati Božji prijatelji. I prijatelji i braća i sestre drugim ljudima.

Bog nas ne šalje u svijet biti borci za našu istinu, nego svjedoci za Istinu, a to je Isus Krist. Biti svjedoci za Istinu znači biti svjedoci Isusa Krista i njegove ljubavi. To je ona prava istina o Bogu, ali i o nama ljudima. Bog te voli čovječe! Bog voli sve ljude! I ne želi da itko bude izgubljen. On želi da se svi spase. I upoznaju Istinu, Isusa Krista i Božju ljubav koja nam je u njemu objavljena. Želimo li biti i ostati kršćani i Crkva trebamo ljudima nastaviti govoriti o Bogu koji u Isusu Kristu voli čovjeka, koji voli sve ljude. To nije nešto što je prepušteno našoj samovolji ili našoj osobnoj interpretaciji, onako kako se nama sviđa. Ne! To je misionarsko poslanje koje nam je, kao Crkvi, ali i pojedinim kršćanima, povjerio naš Gospodin Isus Krist, koji je svjedok i trajni znak Božje ljubavi prema čovjeku. Zato to poslanje smijemo vršiti samo na njegov način – inače je bolje da to ne činimo jer to onda niti nije njegovo poslanje – svjedočeći svima onu promjenu koju je u našem životu učinila vjera u Isusa i njegovu ljubav prema nama i svima. Isus nam ne smije ostati tek povijesno sjećanje, dobra osoba koja je živjela na zemlji prije dva tisućljeća, nego živi Gospodin, stvarna osoba, onaj s kojim, u Crkvi i po Crkvi, liturgijski i otajstveno trajno ulazimo u odnos ljubavi. Tako uvijek ponovo možemo otkrivati gdje on stanuje, slušati ono što  govori i vidjeti ono što čini. I od njega učiti. To je liturgijski suživot s Isusom i njegova škola koja nikad ne završava nego se iz godine u godinu liturgijski ponavlja. I osposobljava nas odazvati se Isusovom pozivu i biti i ostati na njegov način njegovi, a onda i njegovi apostoli, svjedoci njegove ljubavi drugima.