Treća nedjelja kroz godinu – Nedjelja Božje riječi

U Trećoj nedjelji kroz godinu – ove godine po četvrti put po redu nakon Motu propria pape Franje Aperuit illis – slavimo Nedjelju Božje riječi. U toj smo nedjelji – koju ove godine slavimo pod geslom: „Navjestitelji Riječi!“ – pozvani s posebnom pozornošću činiti ono što činimo svake nedjelje u prvom dijelu euharistijskog slavlja: slaviti službu Božje riječi čitajući svetopisamske ulomke iz Starog i Novog zavjeta, razmišljaju o njima i njihovoj poruci nama danas.

Važna je nama kršćanima Božja riječ. Nažalost, mi katolici uvijek toga nismo bili baš svjesni. Zato nam je i bila potrebna jedna nedjelja koja će nam to dodatno osvijestiti. U Božjoj riječi se nalazi temelj našeg kršćanskog poziva i poslanja Crkve. Zato se uvijek trebamo vraćati tom neiscrpnom izvoru nadahnuća, koje je zapravo u mnoštvu različitih knjiga različitog stila zbirka različitih poziva koje je Bog upućivao ljudima različitih povijesnih razdoblja, a koji svi zajedno čine jedinstvenu povijest spasenja. Ako svoje nadahnuće crpi iz Svetog pisma i onih poziva koji su sadržani u njemu, i naš osobni poziv, kao i poziv Crkve kojoj pripadamo, postaje dijelom te iste povijesti spasenja.

Između različitih poziva i poslanja s kojima nas upoznaje Božja riječ sadržana u Svetom pismu, osobitu pažnju valja posvetiti pozivu Božjeg Jedinorođenoga Sina, u kojemu se dogodio vrhunac povijesti spasenja. Evanđelist Matej njegov poziv i poslanje prepoznaje u pozivu i poslanju Isusa iz Nazareta. Da bi taj poziv i poslanje povezao s prethodnim pozivima i poslanjima, ali ga i predstavio kao njihov nastavak i ispunjenje, on ga dočarava slikom novog Izlaska. Zato u svoje evanđelje nastoji uklopiti sve etape tog puta, od bijega u Egipat da bi spasio život, povratka u Obećanu zemlju, preko vode krštenja koja je simbol prolaska preko Crkvenog mora, pustinje koja je simbol četrdesetgodišnjeg lutanja Izabranog naroda, poganske Galileje u kojoj će djelovati i koja simbolizira ulazak u Obećanu zemlju i miješanje s poganskim narodima, do Jeruzalema i konačnog dovršenja njegovog poslanja u muci, smrti i uskrsnuću, koji su nova Pasha. Dio tih Matejevih nastojanja nam je u prvom dijelu prenijelo današnje evanđelje. U središtu je jedan Izaijin tekst o poganskoj Galileji koja će doživjeti prosvjetljenje. No to je samo uvod u ostatak današnjeg evanđelja u kojemu nam evanđelist neizravno progovara i o našem pozivu kojega možemo prepoznati u pozivu četvorice prvih Isusovih učenika koji se nalaze u temeljima novog Božjeg naroda Crkve. U njihovom pozivu Crkva i svaki kršćanin može prepoznati obrise vlastitog poziva. Današnje nam evanđelje daje i bitne značajke tog poziva. To je Isusov poziv da ga slijedimo, odnosno da budemo s njim. Taj se poziv u posljednjem dijelu današnjeg evanđelja pretvara i u poziv da budemo poput njega. A to znači da i mi, u svjetlu načina na koji je Isus živio svoj poziv u poganskoj Galileji, trebamo biti oni koji će druge poučavati i propovijedati im Kraljevstvo. I oni koji će ga pokazivati na djelu.

Upravo je to ono o čemu govori i ovogodišnja proslava Nedjelje Božje riječi koja nadahnuće crpi iz retka Prve Ivanove poslanice: „Što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama“ (1Iv 1,3). Navještaj Božje riječi usko je povezan sa živim i osobnim iskustvom Isusa Krista i njegovog pashalnog otajstva, onim što smo sami vidjeli i čuli, što smo sami osjetili živeći s Isusom i idući za njim. Zato biti kršćanin nije tek držanja i prenošenje doktrina i idejnih sustava, nego je svjedočanstvo o osobnom susretu i prisutnosti Isusa Krista uskrsloga u vlastitom životu. I zato navještaj Božje riječi nije i ne smije biti puko moraliziranje i bezdušna opsjednutost etičkim kodeksima, već treba biti naše sudjelovanje u novom životu uskrsloga Krista – život “u Kristu” i njegovom pozivu i poslanju spasenja za sve ljude.

Budući da se nalazimo u Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana – koja se ove godine slavi pod geslom: „Učite se dobrim djelima, pravdi težite“ (Iz 1,17) – važno je reći i to da je navještenju Božje riječi, koja je jedinstveno nadahnuće za sve kršćane, važno i to da smo kao kršćani međusobno jedinstveni, odnosno da u našim međusobnim odnosima, kako na razini pojedinih kršćana tako i među našim Crkvama, živimo one vrijednosti koje propovijedamo i bez podjela i mržnje budemo jedno s Kristom, a u Kristu i s drugim kršćanima, ali i svim ljudima jer u Kristu smo svima braća i sestre. Jedinstvo ne želi poništiti naše razlike koje nisu naši nedostaci nego naše bogatstvo ako su nadahnute na Božjoj riječi i čine nas na različite načine sličnima Bogu i graditeljima njegovog Kraljevstva, koje je uvijek Kraljevstvo ljubavi i mira, istine i pravde, ali i milosrđa. Jedinstvo u našoj različitosti prepoznaje bogatstvo različitih poziva u jedinstvenoj povijesti spasenja, koja je svoj vrhunac i dovršenje imala u Isusu Kristu i njegovom pozivu i poslanju, ali i koja se nastavlja u prostoru i vremenu u pozivima i poslanjima nas kršćana i naših crkvenih zajednica, koje samo zajedno – u jedinstvu – mogu činiti i čine Kristovu Crkvu u pravom smislu te riječi jer, kako nam svjedoči sv. Pavao, Krist nije i ne može biti razdijeljen. On je raspet za sve.