3. korizmena nedjelja

Nije bilo uopće lako zamisliti da se dvije osobe toliko različite koliko su bili Isus i Samarijanka nalaze sami, da se druže i razgovaraju, i da to čine na zdencu, u podne. Zato je susret i razgovor Isusa i Samarijanke izazvao veliko čuđenje, a vjerojatno i sablazan, Isusovih učenika. Ali im je postao i važna poruka i pouka da je svatko važan. I da sa svakim treba razgovarati. Isus ne dijeli ljude na Židove i Samarijance, na muškarce i žene, na vjenčane i rastavljene, na pravovjerne i krivovjerne, na dostojne i nedostojne. Njega u susretu s drugim ne zaustavljaju ljudske granice i ljudske predrasude. On svakoga, baš svakoga, smatra vrijednim svoje pažnje i ljubavi. Njemu je do svakoga jednako stalo.

To što je Isus činio u kontekstu svoga vremena i njegovih predrasuda i isključenja, mi trebamo nastaviti činiti danas u kontekstu našeg vremena i njegovih izazova, naših predrasuda i zastranjenja. Kako to činiti, a ostati s Isusom i biti kao Isus za druge? To ne možemo otkriti sami i pojedinačno. To možemo i trebamo otkriti zajedno, kao Crkva. To je ono čemu teže sinodalni susreti i dijalog koji je u Katoličkoj Crkvi potaknuo papa Franjo. Uz sve pomake koje je papa Franjo napravio u svojem pontifikatu, uvjeren sam da će upravo njegov poticaj Crkvi  da ponovo otkrije da je sinodalna Crkva zajedništva, sudjelovanja i poslanja, biti ono što je ponajviše obilježilo njegov pontifikat. Zgodna je stoga ovo prilika da se prisjetimo da ovih dana obilježavamo desetu obljetnicu njegovog pontifikata te da se zauzetije pomolimo za njega i njegovo poslanje u Katoličkoj Crkvi našeg vremena. Molitva za Papu je molitva za sve nas i cijelu Crkvu. U njegovom poslanju uključeno je i naše poslanje, osobito način na koji smo ga pozvani živjeti. Nažalost, to poslanje nailazi na mnoge otpore i prepreke, osobito u samoj Katoličkoj Crkvi. Razlog je sablazan nekih što Papa želi Crkvu koja, kao i Isus na Jakovljevom zdencu, želi razgovarati sa Samarijankom. I pitati je piti. I ponuditi joj zauzvrat živi izvor, Isusa Krista i njegovo evanđelje, koje nikada neće presahnuti.

Vezano uz sinodalne procese, a u duhu današnjeg evanđeoskog ulomka i Isusovog razgovora sa Samarijankom – koji može poslužiti kao model jednog sinodalnog savjetovanja – prisjetio bih se radnog dokumenta za kontinentalnu etapu Sinode: „Raširi prostor svoga šatora (Iz 54,2)“. U tom se dokument između ostaloga promišlja i o tome kako u Crkvu uključiti i one koji osjećaju da su iz nje isključeni, kao što je to bila i Samarijanka koju susrećemo u današnjem evanđelju. Da je ovo za Crkvu našeg vremena važna tema, sugerira i sam naslov dokumenta koji je posuđen od proroka Izaije, odnosno slika šatora kojim treba pokušati proširiti svoj prostor. Zanimljivo je kako se tumači ta slika šatora, koji treba biti proširen „djelujući na tri dijela od kojih se sastoji“.

Prvi element šatora je platno koje treba „razastrti, kako bi zaštitilo i one koji su izvan tog prostora, ali se osjećaju pozvanima u njega ući.“ U središtu tog prostora je, kao i onog koji su koristili Izraelci na putu u slobodu, Gospodin. Ali važno bi bilo uočiti da to za nas kršćane nije samo Gospodin kojega susrećemo u liturgiji, njegovoj riječi, Crkvi i sl., nego i Gospodin koji nam dolazi u braći i sestrama. Kad je riječ o ovoj drugoj prisutnosti, dobro se prisjetiti da je papa Franjo u više navrata govorio o Crkvi kao o „poljskoj bolnici“, a ona je također smještena u šatoru. U tom šatoru – „poljskoj bolnici“ – Gospodin se nalazi osobito prisutan u onima kojima je potrebno vidati i privijati rane. Da, u poljskoj bolnici je neke potrebno i reanimirati, a nerijetko je potrebno i ponešto amputirati. Oni kojima to trebamo činiti se često nalaze na periferijama i isključeni su, kao i Samarijanka. Zanemarimo li ih, zanemarili smo Gospodina u svojoj sredini. Nismo ga stavili u središte.

Drugi element su „užeta, koja platno drže na okupu“, a koja se kad zapuše vjetar „moraju produžiti kako bi se održala prava napetost“. Dokument u ovome da su užeta nekad više, a nekad manje zategnuta, a što ovisi o jačini vjetra koji udara u šator, prepoznaje potrebu za razlučivanjem u Crkvi. Ali, čini se da je to proces koji ne može uključivati samo one koji se nalaze u središtu šatora, nego i one koji se nalaze na njegovim rubovima. Taj proces – koji se događa ponajprije slušanjem – će dovesti do pravih rezultata samo ako, poput Isusa, stupimo u dijalog sa Samarijankom. I, poput Samarijanke, stupimo u dijalog s Isusom. I ako od Isusa naučimo preskakati granice. I razbijati predrasude. I proširiti prostor svoga šatora, Crkve.

„Konačno treći element su kolčići, koji pričvršćuju šator za tlo i osiguravaju njegovu čvrstoću, ali se moraju moći premještati kad šator treba podići negdje drugdje.“ Ovdje je riječ o snazi temelja vjere koji „se ne mijenjaju, ali se mogu premiještati i postaviti uvijek na novim terenima, kako bi šator mogao pratiti narod koji korača kroz povijest.“ Često se ovom sinodalnom procesu želi pripisati da želi mijenjati Crkvu i njezino učenje. Ali to jednostavno nije istina. Ovim procesom Crkva ne želi zamijeniti kolčiće svoje vjere nekim novim kolčićima. Ne. Ona ih želi samo prenijeti i učvrstiti malo dalje, želi proširiti prostor svoga šatora kako bi Samarijanka i Samarijanci, a s njima i svi oni koji se osjećaju isključeni iz Crkve ili još nisu prepoznali vrijednost vjere koju nam je Bog objavio u Isusu i koju Crkva ispovijeda, u njoj mogli (ponovo) naći svoje mjesto. Mislim da ovo sugerira i Isusov odgovor Samarijanki o istinskim klanjateljima „Ocu u duhu i istini“, a ne više na brdu Gerizim i u Jeruzalemu. Nije to drugi Bog. To je isti onaj koji se nalazi u središtu šatora koji se za nas u Crkvi događa osobito u svakoj euharistiji. Samo su kolčići premješteni da bi mu mogli pristupiti i drugi. Kako olako zaboravljamo da smo i mi ti drugi!

Mnogi sažeci biskupskih konferencija, spominje se u dokumentu, zamišljaju Crkvu (kao) veliku, ali ne i homogenu nastambu, kadru pružiti utočište svima, ali otvorenu, koja dopušta ulaziti i izlaziti (usp. Iv 12, 9), i kreće se prema zagrljaju s Ocem i svim ostalim pripadnicima čovječanstva.“ Je li moguća takva Crkva? Neki će reći da nije. To su svi oni koji se i danas čude i sablažnjavaju što Isus razgovara sa Samarijankom na zdencu u podne. Njima su, kako sugerira jedan naslov Hrvatskog katoličkog radija, sinodalni procesi okretanje Crkve od Boga. Netko će reći, želeći ući na Twitteru u raspravi sa mnom, da nas sinodalna savjetovanja ne uče „slušanju“, nego da su ona nešto što nas „vodi pokušaju uništenja katoličke crkve“. Za razliku od ovih koji smatraju da je takva Crkva nemoguća, dapače i štetna, ja osobno smatram da je takva Crkva moguća. I ne samo to. Smatram i da nam „drugog puta nema“ (Tomislav Šagi-Bunić). Jer što je alternativa? Alternativu nam pokazuje jedan drugi Isusov prolazak kroz Samariju. Tad ga nisu primili. I učenici su na selo koje ih nije primilo željeli zazvati oganj da ih uništi (usp. Lk 9, 51-56).  Je li nam to put? U Rusiji će, ne samo ljudi iz politike nego i iz Crkve, reći da jest. Zato i čine ono što čine. Mi moramo reći da to nije put. Put u Samariju, onu jučer i ovu danas, vodi uvijek i samo preko dijaloga i susreta, Isusovog i našeg, na zdencu, sa Samarijankom.