Sveta obitelj, 2023.

Blagdan Svete obitelji nas danas poziva da nasljedujemo dvije svetopisamske obitelji.

Prva obitelj o kojoj danas promišljamo i u čiji se primjer želimo ugledati je Sveta obitelj o kojoj progovara današnji evanđeoski ulomak. U toj obitelji Isus je rođen, othranjen i pripremljen za svoje poslanje. Zato tu obitelj zovemo Sveta obitelj. Ta obitelj nije sveta samo zbog činjenice da je u njoj rođen Isus, nego i zato jer su se svi njezini članovi slijediti Božji plan, služeći u ljubavi Isusu i jedno drugome, ali i svima drugima. I upravo u tome Sveta obitelj može biti primjer našim kršćanskim obiteljima. Današnje evanđelje predstavlja Svetu obitelj kao mladu obitelj koja ispunjava religiozne propise, ali i s poštovanjem susreće druge ljude i prihvaća njihove savjete. I našim obiteljima je potrebna ova religiozna dimenzija i ova otvorenost drugima kako bi mogli otkrivati Božji plan za sebe, ali i s poštovanjem susretati i slušati druge. U ovome nam može pomoći svijest da su i naše obitelji Crkva i da, kao Crkva, svoje međusobne odnose trebamo temeljiti na odnosu s Bogom i nadograđivati na međusobnom odnosu ljubavi i poštovanja. Osobito je pri tom za svaku kršćansku obitelj važna zajednička obiteljska molitva, s kojom je povezan ljudski i vjerski rast svih članova obitelji, te povezanost obitelji s drugim obiteljima, osobito na euharistiji u okviru šire crkvene zajednice koju zovemo župa. Ovo su vidljivi znakovi kršćanske obitelji kao Crkve koji mogu pomoći članovima obitelji i obitelji kao takvoj da otkrije onaj plan koji Bog ima s njom i stavi mu se na raspolaganje, onako kako su to učinili članovi Svete obitelji Isus, Marija i Josip.

Druga svetopisamska obitelj koju nam današnja liturgija predstavlja u prvom i drugom čitanju je obitelj Abrahama, praoca naše vjere. Njegova je obitelj imala određene sličnosti sa Svetom obitelji, ali je istovremeno od nje različita. I upravo po toj različitosti nam pokazuje da su moguće i drukčije obitelji od idealne obitelji kakvu priželjkujemo i sebi zamišljamo da je bila Sveta obitelj. Abrahamova obitelj odgovara tipologiji suvremene hrvatske obitelji, ali i općenito obitelji današnjeg kršćanskog svijeta. Članovi te obitelji su u poodmakloj životnoj dobi kao što su to i naše obitelji koje su sve starije jer se ženidbe slave sve kasnije. U ovoj obitelji se mogu prepoznati i parovi bez djece, ali se možemo susresti i s pojmom samohrana majka i dijete rastavljenih roditelja. Slične situacije doživljavaju i suvremene obitelji. Ne možemo ih i ne smijemo zato odbaciti. Dapače, trebamo ih prihvatiti na nov način, prateći i razlučujući njihove situacije, kako bismo ih s njihovim slabostima mogli integrirati u život Crkve i njezino poslanje i učiniti plodonosnima. Ovo se odnosi i na druge slabosti s kojima se suočavaju mnogi vjernici, slično kao i drugi ljudi našega vremena, koji nam zbog svojih slabosti nisu i ne smiju postati manje braća i sestre. U pozadini svake neregularne situacije, svakog propalog braka, svake disfunkcionalne obitelji, ali i svih drugih razlika koje imamo i koje ne smijemo promatrati kao nedostatak nego kao bogatstvo u različitosti – sjetimo se u ozračju ovog blagdana i obitelji osoba s invaliditetom i s djecom s posebnim potrebama – nalazi se čovjek, muškarac, žena i djeca, sa svojim teškim životnim pričama i iskustvima. Ne smijemo ih osuditi ili isključiti. Trebamo ih integrirati kako bi nas oni mogli obogatiti bogatstvom svoje osobnosti. Svakom tko je toga potreban trebamo pristupiti u Kristovo ime i poviti mu rane, pokazati da mu je Gospodin blizu i da ga zajednica Crkve prihvaća i ima razumijevanja za njega i njegovu životnu situaciju. I ne smijemo zaboraviti da obitelji u kojima stvari baš i ne idu onako kako bismo mi željeli zapravo više sliči Kristovoj Crkvi na putu, s njezinim problemima, poteškoćama i nedosljednostima te s našim kršćanskim podjelama, novim i onim starim. Neke od tih podjela prave su „rastave braka“ duge gotovo jedno tisućljeće, druge više od petsto godina… No ono što je važno iz naučiti da je pomirenje moguće. Ali i da su, nažalost, moguće i nove „rastave“ ako ne budemo spremni razgovarati, međusobno se prihvaćati, jedni od drugih učiti i zajednički osluškivati Duha Svetoga.

Poziv na učenje jednih od drugih i zajedničko osluškivanje Duha Svetoga uvodi nas u jednu drugu temu s kojom je povezana ova nedjelja. To je tema završetka jedne građanske godine. Danas je Stara godina. Godinu koja završava nećemo nažalost pamtiti po puno lijepoga zbog ratova koji su se nastavili u Ukrajini i drugdje po svijetu, novoga rata koji je započeo terorističkim napadima na Izrael, a nastavio se i nastavlja genocidom u Gazi. Molimo za mir. Od naših domaćih negativnih tema izdvojio bih onu koja je ovih dana nažalost postala ponovo aktualna zbog ubojstva dviju žena, ove godine ih je u Hrvatskoj ubijeno devet, a povezana  je i s obitelji i njezinim problemima. To je tema nasilja u našim obiteljima i na osobit način nasilja prema ženama. Svi moramo nešto napraviti kako bismo u hrvatskom društvu došli na kraj ovoj sramoti. Mi katolici u tome imamo posebnu odgovornost. Naime, često se pozivamo da smo kao katolici najbrojnija vjerska zajednica u Hrvatskoj. Koliko ta statistika stvarno vrijedi, vidi se između ostaloga i po spomenutim podacima o ubijenim ženama. Jesmo li i ako da kao katolici oblikovali pozitivno ili negativno naše hrvatsko društvo? Ovo je važno pitanje pred kojim ne smijemo ostati nijemi. Nije se dovoljno zvati katolici i kršćani da bi se to i bilo. Potrebno je usvojiti i živjeti kršćanske vrijednosti, odnosno biti kršćani i katolici. A temelj tome je ono biti dobri ljudi. Tad možemo, skupa s drugima, pozitivno utjecati na naše društvo. U protivnom naš je utjecaj negativan, pa i štetan. To se odnosi na pitanje nasilja nad ženama, kao i druge teme uključujući, na primjer, odnos prema strancima i migrantima, ali i homoseksualnim osobama. Sramotno je čitati i slušati neke izjave o ovim temama nekih koji se predstavljaju kao kršćani i katolici i koji se, da bi opravdali svoju netrpeljivost prema drugima i drugačijima, čak pozivaju na Isusa Krista i njegove riječi. Ali Isus Krist nije takav Bog. On se utjelovio da bi nam objavio Boga koji suosjeća i voli, Boga sa probodenim srcem koje ljubi svakog čovjeka, a osobito one koji su zbog bilo kojeg razloga marginalizirani. Zbog njih se on i sam učinio marginaliziranim, počinjući od rođenja među odbačenima, u štali.

Ipak, ne smijemo se zaustaviti samo na negativnom. Ima i u ovoj godini na izmaku puno pozitivnog za što trebamo biti zahvalni Bogu. Svatko će pronaći nešto za što je on zahvalan na osobnoj razini. Pokušat ću dotaknuti nekoliko tema za koje možemo biti zahvalni i na drugim razinama. Tako se uz one koji danas ratuju može sve češće čuti i glas onih koji podižu svoj glas protiv ratova i ratnog nasilja i tako postaju sjeme jednog boljeg svijeta. Jednako tako, ako se s opće razine spustimo u našu hrvatsku stvarnost, moramo priznati da i naša hrvatska javnost sve više postaje osjetljiva za temu nasilja nad ženama i općenito svih drugih oblika nasilja, što je dobar početak iako nije dovoljno, ali i da velika većina naših obitelji savjesno i predano vrše svoj poziv i poslanje. Ne smijemo zbog onih obitelji koje nisu uspjele biti i ostati obitelj, odustati od obitelji koja je temeljna zajednica, neophodna za opstanak svake druge crkvene i društvene zajednice te kao takva mora imati našu najveću podršku i zaštitu. Bez dobrih obitelji teško možemo imati dobre pojedince, a nikako ne možemo imati dobro društvo i Crkvu. Ne smijemo zaboraviti niti one koji strancima i migrantima, kao i drugim potrebnima u našem društvu, pokazuju drugačije lice, samilosno lice prihvaćanja i poštovanja. Na crkvenoj razini bih se sa zahvalnošću želio prisjetiti prvog djela Sinode o sinodalnosti i brojnih tema koje su otvorene za promišljanje u godini koja je pred nama, a u kojoj se trebamo pripremiti za drugi dio spomenute Sinode. Također bih dodao i neka važna razjašnjenja koja smo dobili u posljednje vrijeme, od tema koje se tiču teologije, pa do onih koja se tiču obitelji i njezinih članova u različitim situacijama, koji su istovremeno i članovi Crkve, koja su izazvali burne reakcije ne zbog razjašnjenja i mogućnosti blagoslova nego zbog nerazumijevanja Isusa Krista i njegovog evanđelja i poslanja Crkve u vremenu i prostoru. A Crkva je uvijek i svagdje pozvana biti obitelj, na način na koji je to bila Sveta obitelj. I kao što je to činila Sveta obitelj i Isus kao njezin najistaknutiji član, tako i Crkva mora izlaziti ususret svima. Zato je važno da obitelj sebe prepozna kao Crkvu, ali i da Crkva sebe prepozna kao obitelj. I da to, uz sve poteškoće i izazove s kojima se suočavaju, doista to i budu, pomažući jedna drugoj u otkrivanju i ostvarenju onog plana koji Bog ima i s obitelji i s Crkvom.