Riječki srednjoškolci misom zahvalnicom obilježili su kraj još jedne školske godine

Riječki su srednjoškolci u zajedništvu sa svojim vjeroučiteljima i predstojnicom katehetskog ureda, Ksenijom Rukavinom Kovačević, svečanim misnim slavljem obilježili kraj još jedne školske godine i na taj način zahvalili Gospodinu za sve milosti primljene tijekom protekle školske godine. Misu zahvalnicu u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, 31. svibnja, predvodio je povjerenik za mlade Riječke nadbiskupije, Ivan Seletković, a glazbeno je animirao bend vjeroučitelja.

Osvrnuvši se na ulomke iz biblijskih čitanja, osobito na evanđelje koje govori o Marijinom pohodu rođakinji Elizabeti, nakon čega je izrekla veličanstveni ‘Magnificat’ kao zahvalu Bogu za divna djela ljubavi i milosti, propovjednik je istaknuo upravo Mariju kao primjer izlaženja i darivanja sebe drugima.

„U početku, kada je Bog stvorio čovjeka, stvorio ga je s dvostrukom relacijom: prema Bogu i prema čovjeku koji konstantno izlazi iz sebe i ide drugome. Istočnim je grijehom najviše pogođeno to da se čovjek okreće sebi. U toj okrenutosti gdje smo sami sebi postali ‘bog’, zaboravljamo na drugoga. Vidimo da se Marija konstantno povlači da bi drugi mogli rasti. No, to ne znači da moram ugasiti ono što Bog u meni želi ostvariti, što želi još više razviti. To znači da ne idem pod krune koje nisu za mene, da ne idem u pozive koji nisu za mene, u poziv za koji nisam stvoren. Mi ljudi zaboravljamo da smo u ovome svijetu da ispričamo svoju priču, ali vrlo često hodamo kroz svijet pričajući priče drugih ljudi i da se svidimo drugima. Na koncu zaboravimo tko smo i ono što je jedinstveno unutar nas te počnemo uzimati ono što znamo da se većini sviđa, samo da bi bili prihvaćeni, voljeni. Ako pogledate tamo gdje ste bili povrijeđeni, vidjet će da je to bilo svaki puta kada ste željeli biti ljubljeni. Naša nas očekivanja povrijede jer su često previsoka, ali visoka su zato jer smo stvoreni za visoke stvari, jer nas je Bog stvorio da budemo ljubljeni i da ljubimo druge. Zato, dok očekujemo da nas drugi vole, zaboravljamo da drugi imaju nesavršenu ljubav. I ako očekujemo da one dijelove našeg srca, koji čeznu za tim da budu voljeni, utaže drugi, onda ćemo često ostati prazni. Taj dio našeg života može ispuniti samo Bog i nitko drugi. I to ne neki Bog koji je na oblacima sa bradom, nego Bog koji nam je blizu.“

U nastavku propovijedi, nadovezujući se na poticajne misli apostola Pavla o poniznoj ljubavi unutar kršćanske zajednice, Seletković je potaknuo sve okupljene da u svojoj svakodnevici, po uzoru na Marijin primjer, zajedno grade mrežu ljubavi jedni prema drugima te poput Marije budu oni koji će donositi nadu ovome svijetu. „Marija ide Elizabeti jer je sama doživjela Božju prisutnost u svome životu, jer sama nosi Krista u sebi. Ako i mi imamo Krista u sebi, to će nas uvijek tjerati drugome. Krist u nama će nas nukati da ga donosimo drugima na način kako smo slušali u Prvome čitanju: ‘pretječite jedni druge poštovanjem, u nadi budite radosni, u nevolji postojani. Pritječite u pomoć drugima, gajite gostoljubivost, radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima.’ Na taj način ćemo otvoriti prostor u sebi da se može nastaniti Isus i njegova ljubav. Ako to učinimo, ako ta ljubav u nama postane konkretna, onda ćemo moći biti oni koji će tu ljubav nositi drugima. To je revolucija ljubavi koju danas trebamo: da Krist u nama ljubi Krista u drugima.“

Nakon misnoga slavlja uslijedilo je radosno druženje učenika i vjeroučitelja u prostorijama župne kuće.